Imam razmaženo dete i ne znam kako da to popravim

Razmaženost kod dece može imati različite uzroke, a često je rezultat kombinacije faktora koji se odnose na način vaspitanja, porodičnu dinamiku i individualne karakteristike deteta - navodi Dr Tatjana Krstić, specijalista medicinske psihologije

Roditelje tokom odrastanja njihove dece „muče“ brojna pitanja, a među veoma čestim jeste i pitanje razmaženosti deteta, postavljanja granica i načinu vaspitanja koji će doneti najviše benefita detetu kroz razvoj.

O tome smo razgovarali i sa Dr Tatjanom Krstić, specijalistom medicinske psihologije.

- Advertisement -

„Primetila sam i da neki roditelji izjednačavaju ljubav sa popuštanjem. Postavljanje granica ni slučajno nije isto što i nevoljenje ili neprijateljstvo prema detetu. Ljubav prema detetu znači pružiti mu okvir u kojem može da raste i razvija se. Popuštanje ili izbegavanje granica može kratkoročno doneti detetu zadovoljstvo, ali dugoročno ga može sprečiti da razvije važne životne veštine“ – izdvaja Dr Krstić.

Da li je moje dete razmaženo ili samo ima “jaku volju”?

Često od roditelja mogu da čujem izjavu da njihovo dete ima “jaku volju” ili “snažan karakter”, pa time onda pravdaju neprimerena ponašanja svog deteta. Kada pričamo o jakoj volji, potpuno je tačno da se deca razlikuju po svojim karakteristikama temperamenta, pa neka od njih budu upornija, teže prilagodljiva ili sklonija burnom reagovanju. Nekada su u pitanju razvojne faze, najčešće kada dete još rečima ne ume da izrazi svoja osećanja ili želje. Ali, u svim situacijama kada dete neprimereno reaguje,  roditelji treba da uče dete kako da ih prevaziđe. Znači, detetov temperament ne treba da bude izgovor za razmaženost, on pre može predstavljati izazov za roditelje u postavljanju granica.

Kako prepoznati da je dete razmaženo?

Nemamo stručnu definiciju pojma razmaženosti i zato je ponekad teško odrediti šta sve spada u  opis razmaženosti, a posebno što vrednovanje detetovog ponašanja kao razmaženog ili ne umnogome zavisi od samog uzrasta deteta. To znači da nije znak razmaženosti ako mala beba odmah plače ukoliko se ne ispuni njena potreba, za razliku od takvog reagovanja ako dete ima više godina.

Razmaženo dete veoma često pokazuje bes, nezadovoljstvo, ljutnju kada se suoči s ograničenjima, ono odbija da prihvati pravila i ponaša se kao da zaslužuje sve što poželi. Razmaženo dete ima i teškoće da prihvati neuspehe, na primer da prihvati poraz u nekoj društvenoj igri. Ponašanja razmaženog deteta nam obično pokazuju da dete nije naučilo da se nosi s frustracijama i da poštuje granice i autoritet. Razmažena deca ne slušaju roditelje ili druge odrasle u okruženju, npr. bake, deke, vaspitače i smatraju da imaju pravo da upravljaju situacijama onako kako oni žele, bez slušanja ili poštovanja nekih pravila. Često se dešava da, bez obzira koliko pažnje dobija, razmaženo dete stalno traži dodatnu pažnju i nije u stanju da se igra ili provodi vreme samo. Ako ne dobije  pažnju, može da postane nervozno ili da burno emocionalno reaguje ispoljavajući bes.

Dugoročno gledano, poteškoće u emocionalnoj regulaciji i sazrevanju mogu voditi i do problema u socijalnom funkcionisanju jer razmaženom detetu često izostaje empatija prema osećanjima i potrebama drugih, pošto su naviknuta da uvek ona dobiju sve što žele. Razmažena deca mogu imati poteškoće u odnosima sa vršnjacima, jer ne znaju kako da se prilagode i često očekuju da drugi ispune njihove želje i mogu biti sebična. Razmaženo dete može koristiti manipulativne tehnike, kao što su npr. suze, pretnje, ucenjivanje, kako bi dobilo ono što želi. Dete koje je razmaženo često neće pokazivati zahvalnost za ono što ima. Uvek želi više, bolje ili novije stvari i ne prepoznaje vrednost onoga što mu je već dato. 

Foto: canva

 Šta je uzrok razmaženosti kod dece?

- Advertisement -

Razmaženost kod dece može imati različite uzroke, a često je rezultat kombinacije faktora koji se odnose na način vaspitanja, porodičnu dinamiku i individualne karakteristike deteta. Ipak, možemo reći da najčešći uzrok predstavljaju nejasno postavljene roditeljske granice, kao i nedoslednost odnosno popustljivost roditelja. Kod takvih roditelja je dovoljno da dete bude uporno u svojim zahtevima, recimo da malo duže plače i roditelj počinje da “popušta”. Tako dete stvori predstavu o sebi da treba samo da bude dovoljno uporno i da će na kraju da bude po njegovom. Do razmaženosti može da dovede i prezaštićujući odnos roditelja prema detetu, koji pokušavaju da zaštite dete od bilo kakvih negativnih iskustava. Prezaštićujući roditelji se trude da rešavaju sve detetove probleme ili ga štite od neprijatnosti, ne razumevajući da time onemogućavaju svoje dete da uči kako da se nosi sa kasnijim izazovima u okruženju, posebno u situacijama kada roditelj nije pored njega. Iako je ljubav prema detetu važna, kada roditelji previše favorizuju ili pokazuju prekomernu pažnju prema detetu, npr. kroz stalno pokazivanje divljenja prema detetu i hvaljenja svakog njegovog postupka, to može uzrokovati da dete razvije osećaj da je centar sveta i da zaslužuje sve što poželi, bez obzira na okolnosti. 

Primetila sam i da se roditelji često plaše postavljanja granica da ne bi “ugrozili detetovu ličnost”. U situacijama kada ipak moraju da reaguju na neka neprimerena ponašanja kod svog deteta ili da mu uskrate nešto,  često daju duga objašnjenja, kao da se pravdaju detetu, bez obzira što ono često ne razume šta mu pričaju. Roditelji deluju kao da zanemaruju da je jedna od njihovih roditeljskih uloga da uče dete primerenim ponašanjima, a to znači  da su ponekad potrebna i neka uskraćivanja i disciplinovanje deteta. Sve u svemu, dete koje uvek dobija sve što želi i pred koje se ne postavljaju granice i pravila će verovatno pokazivati neke obrasce razmaženog ponašanja.

„Do razmaženosti može da dovede i prezaštićujući odnos roditelja prema detetu, koji pokušavaju da zaštite dete od bilo kakvih negativnih iskustava.“

Šta ako roditelji postave granice, ali nisu dosledni u njihovom sprovođenju?

Ako roditelji nisu dosledni u primeni pravila, detetu je teško da razume šta se od njega očekuje. Kada se pravila stalno menjaju, dete može da postane zbunjeno i da razvije osećaj da može manipulisati situacijom kako bi postiglo ono što želi. Roditeljska doslednost pomaže detetu da prepozna granice i da razume posledice svog ponašanja, ali i da se samo sigurnije oseća jer, na kraju krajeva, zna šta se od njega očekuje i šta ono može da očekuje od okruženja. Neki roditelji mogu nesvesno popustiti detetu jer osećaju krivicu ili nesigurnost u vezi sa svojim roditeljskim sposobnostima. Na primer, roditelj koji puno radi ili koji se oseća kao da ne provodi dovoljno vremena s detetom može pokušati da to „nadoknadi“ kupovinom poklona ili ispunjavanjem svih detetovih zahteva. Naravno, ponekad će se desiti situacija da će biti potrebno da roditelj odstupi od nekih svojih pravila, ali je važno da dete razume da je to vezano za tu konkretnu situaciju da ne bi pokušavalo kasnije da manipuliše roditeljskom popustljivošću.

Kako postaviti granice bez osećaja krivice?

Osvešćivanjem sebi da je postavljanje granica izuzeno važan roditeljski zadatak. To znači da granice nisu kazna, već način da se dete nauči odgovornosti, poštovanju i samodisciplini. Kada roditelj shvati da granice pomažu detetu da razvije emocionalnu stabilnost, socijalne veštine i sposobnost da se nosi s frustracijama, biće lakše da ih postavi bez osećaja krivice. Granice detetu daju strukturu i sigurnost, jer se oseća zaštićeno u okruženju koje ima jasna pravila.

- Advertisement -
Foto: Canva

Važno je da roditelji razumeju da postavljanjem granica pomažu detetu da bolje kontroliše situaciju u kojoj se nalazi, odnosno reguliše svoje emocije u toj situaciji jer razmaženo dete nije srećno dete. To možete da vidite po tome da kada se njegova volja i želja ispune, ono želi više nastavljajući sa obrascem nezadovoljstva. Roditelji granicama i uče i osnažuju dete jer se može desiti da ukoliko sve dozvoljavaju detetu, ono u situacijama sa drugim ljudima, na primer sa vršnjacima ili vaspitačima bude stalno nezadovoljno jer nije iskusilo situacije kada nije sve po njegovom.

„Granice detetu daju strukturu i sigurnost, jer se oseća zaštićeno u okruženju koje ima jasna pravila.“

Primetila sam i da neki roditelji izjednačavaju ljubav sa popuštanjem. Postavljanje granica ni slučajno nije isto što i nevoljenje ili neprijateljstvo prema detetu. Ljubav prema detetu znači pružiti mu okvir u kojem može da raste i razvija se. Popuštanje ili izbegavanje granica može kratkoročno doneti detetu zadovoljstvo, ali dugoročno ga može sprečiti da razvije važne životne veštine. Ponekad roditelji osećaju krivicu jer misle da će njihovo dete biti tužno ili nezadovoljno ako se granice postave. Međutim, deca često bolje funkcionišu kada znaju da postoji struktura i kada im je jasno šta mogu da očekuju. Važno je da roditelji prepoznaju svoja osećanja i razumeju da njihov osećaj krivice ne dolazi od toga što su postavili granicu, već iz straha da ne povrede detetove emocije. Osećaj krivice može biti vezan za roditeljsko uverenje da roditelj mora uvek udovoljiti detetu. Ali, upravo je suprotno i  važno je da roditelj sebi osvesti da je postavljanje granica zapravo pokazatelj ljubavi i odgovornosti. 

Da li je razmaženost posledica previše poklona?

Ne mora biti samo posledica previše poklona, već opšte popustljivosti prema detetu. Previše poklona može biti jedan od faktora koji doprinosi razmaženosti kod dece. Pokloni sami po sebi nisu loši i mogu biti lep način da se pokaže ljubav i pažnja prema detetu. Međutim, kada pokloni postanu prečesto očekivani ili korišćeni kao način da se kompenzuju drugi nedostaci u vaspitanju i zadovolje trenutne želje deteta oni mogu izazvati razmaženo ponašanje.

Ako dete stalno dobija poklone, bez ikakvog truda ili čekanja, ono može postati nesposobno da odlaže zadovoljstvo i razvije strpljenje. Dete tako razvija i uverenje da uvek treba da bude nagrađeno za sve što želi, bez obzira na napor koji je uložilo, a može i da izgubi interes za rad ili učenje, jer nije naviklo da čeka ili radi da bi na neki način zaslužilo ono što želi. Posledica može da bude da se kod deteta razvije i uverenje da je materijalna nagrada ključ za postizanje sreće i zadovoljenja želja. To uverenje može da smanji sposobnost deteta da se raduje nečemu što nije vezano za materijalne stvari, da ne ulaže trud i ne razvija ljubav ili kreativnost, a svakako i da ne  uživa u onome što već poseduje. Sve u svemu, kada se pokloni daju prečesto, oni gube svoju vrednost. Dete može prestati da ceni poklone i postati nezainteresovano za njih, jer je naviklo da ih dobija bez obzira na ponašanje ili specijalne prilike. Pokloni postaju samo još jedan način da se zadovolji trenutna želja, bez stvaranja dublje emocionalne veze s onim što poklon predstavlja.

Roditelji koji kupuju poklone u pokušaju da „nadoknade“ nedostatak vremena ili pažnje, ili kako bi se nosili s detetovim napadima besa, mogu nenamerno podsticati ponašanje koje se bazira na nagradama. Umesto da postave jasne granice, roditelj koristi poklone da bi umirio dete ili izbegao konflikte, ili možda izbegao osećaj krivice što ne provodi više vremena sa svojim detetom.

„Ako dete stalno dobija poklone, bez ikakvog truda ili čekanja, ono može postati nesposobno da odlaže zadovoljstvo i razvije strpljenje.“

Kako ispraviti razmaženo ponašanje kod deteta?

Objašnjavanjem detetu kakvo ponašanje očekujemo od njega i postavljanjem jasnih zahetva. Važno je imati na umu da ispravljanje razmaženog ponašanja kod deteta zahteva strpljenje i doslednost. Ako je dete, na primer, naviklo da ga zabavljate igračkama dok jede ili mu je dopuštano da gleda crtani film tada, morate biti strpljivi i dosledni kako bi “iskorigovali” prethodno naučeni i dopušteni obrazac ponašanja. To je naravno uvek mnogo teže nego da ste od samog početka uspostavili takvu situaciju da nema crtanih za vreme jela ili da se za vreme jela mora sedeti za stolom. Možete detetu da kažete „Možeš da pogledaš crtani film,  kada završiš ručak.“. Ako dete odbija, onda primenjujete posledicu na koju ste se ranije obavezali, kao na primer da nema uključivanja televizora. To pomaže detetu da shvati da ponašanje ima posledice. Doslednost je ključ i u postavljanju granica i u korigovanju ponašanja. Ako roditelj ne postavlja dosledne granice, dete može postati zbunjeno i početi da testira granice u pokušaju da dobije ono što želi. Doslednost zapravo stvara sigurnost i pomaže detetu da razjasni šta se od njega očekuje. 

Ukoliko ste generalno bili vrlo popustljivi prema detetu, zapamtite da njegovo razmaženo ponašanje nije nastalo preko noći i ne može se odjednom rešiti. Možete postaviti prioritete koja ponašanja ćete nastojati prvo da korigujete. To znači da ne treba odjednom tražiti od deteta da sedi sa stolom, ne gleda crtani, sprema svoje igračke i slično, ako ste prethodnih godina sve to dozvoljavali. Krenite sa korigovanjem jednog po jednog problematičnog ponašanja. Očekujte da će u početku dete da se buni jer može da oseća da mu oduzimate nešto što mu pripada jer je tako naviklo. Zato je važno da budete  dosledni, strpljivi i jasni.

Šta raditi ako dete ignoriše postavljene granice?

Kada dete ignoriše granice, opet je doslednost jedan od najvažnijih koraka, a zatim jasna komunikacija, primena odgovarajućih posledica i pohvala za dobro ponašanje. Ako dete oseti da ste vi nejasni i nesigurni u pravilima i da ćete nekad ipak popustiti, može početi da ignoriše granice i pokušavati da manipuliše situacijom. Veoma je važno da u procesu disciplinovanja deteta budete smireni. Ako roditelj reaguje emotivno ili ljutnjom, na primer da besno oduzme igračku, to može samo pogoršati situaciju. Proces postavljanja granica i ispravljanja ponašanja je dugoročan. Dete neće odmah naučiti da poštuje sve granice, i biće potrebno vreme da se stvori navika. Ako se ponašanje deteta ne menja odmah, to ne znači da ništa ne funkcioniše. Kontinuirana doslednost u postavljanju granica i primena posledica će vremenom dati rezultate.

„Krenite sa korigovanjem jednog po jednog problematičnog ponašanja. Očekujte da će u početku dete da se buni jer može da oseća da mu oduzimate nešto što mu pripada jer je tako naviklo.“

Kratko i smireno objasnite detetu zašto postavljate granicu. Umesto da samo kažete „ne“, recite „Moramo da idemo sada, jer je vreme za spavanje i važno je da se lepo odmoriš.“ Razumevanje razloga iza granica može pomoći detetu da ih lakše prihvati. Deca, posebno mlađa, možda neće uvek potpuno razumeti razloge, ali kada roditelji dosledno objašnjavaju vrlo jednostavnim rečima, to pomaže detetu da se oseća sigurnije i da lakše prihvati pravila. Ignorisanje granica često je način na koji dete testira šta može da prođe, a šta ne i to je deo prirodnog procesa razvoja. Davanje detetu izbora unutar postavljenih granica ponekad može biti od pomoći. Na primer, umesto da samo kažete „Sada je vreme za spavanje.“, možete ponuditi izbor: „Možeš da biraš koju knjigu ćemo čitati pre spavanja – ovu ili onu.“.

Foto: Canva

Deca često ignorišu granice kada se osećaju zbunjeno ili nesigurno. Uvođenjem rutine, deca će lakše razumeti kada se od njih očekuje da se ponašaju na određeni način. Ako postoji dosledan raspored za obavljanje obaveza, dete će se lakše uklopiti i poštovati granice, na primer, „Posle ručka ideš na spavanje, pa ćemo zajedno da se igramo nakon što se probudiš.“.

Kako reagovati kada dete pravi scenu u javnosti?

U tim situacijama je prvenstveno važno da roditelj ostane smiren. Naravno, reagovanje umnogome zavisi i od uzrasta deteta. Ukoliko je dete malo, možete ga podići i bukvalno izneti iz situacije, malo umiti, refokusirati pažnju, ali definitivno ne udovoljavati zbog pritiska jer su drugi ljudi oko vas. Preusmeravanje pažnje može pomoći detetu da se opusti i prestane sa izlivom emocija. Ako je dete starije i može da razume, možete ga naučiti jednostavne tehnike smirivanja, poput dubokog disanja, brojanja do 10 ili grljenja. Ako dete nastavi da pravi scenu, potrebno je postaviti granicu tako što ćete mu, na primer, reći: „Ako nastaviš ovako, moraćemo da idemo kući.“.

Objasnite detetu razloge za ograničenja, ali trudite se da vaša objašnjenja budu kratka, jasna i razumljiva za dete. Ako je ponašanje posledica toga što dete nije dobilo nešto što je želelo, možete smireno reći: „Razumem da želiš ovu igračku, ali to nije nešto što sada možemo kupiti.“. Izbegavajte previše objašnjenja, posebno u situacijama kada je dete emocionalno preplavljeno jer vas ono zapravo u tom momentu i ne čuje i ne razume na pravi način. Ponekad čak može delovati da se pravdate detetu, te da onda još burnije reaguje jer nije u stanju da razmišlja jasno dok je preplavljeno emocijama. U tom trenutku, važno je smiriti situaciju, a ne produžavati konflikt.

Ponekad se dešava da je detetu teže da kontroliše svoje emocije usled nekih okolnosti. Zato pokušajte da shvatite zašto je dete napravilo scenu. Da li je umorno, gladno, preopterećeno, ili jednostavno ne može da dobije ono što želi? Ako možete da prepoznate uzrok, biće lakše da rešite situaciju, ali i prevenirate neke buduće scene. 

Da li je pogrešno nagraditi dete za dobro ponašanje?

Nije pogrešno, ali ta nagrada treba da bude simbolična, kao što je da pohvalite ili pomazite dete. Verbalnu pohvalu usmerite na specifično ponašanje koje želite da podstaknete. Na primer, možete reći: „Ponosan sam što si podelio slatkiše sa drugarima.“ Ovo pomaže detetu da shvati koje konkretno ponašanje je pozitivno. Ako previše često nagrađujete dete, to može dovesti do toga da ono počne da očekuje nagrade za svako ponašanje. Zato nagrade treba koristiti kao alat za podsticanje specifičnih ponašanja, ali ne treba da postanu automatski odgovor na svaku detetovu aktivnost.

Trudite se da kod deteta podstičete trud, upornost i pozitivne namere, a ne samo krajnji rezultat. To će mu pomoći da razvija unutrašnju motivaciju. Nagrade koje podstiču kreativnost, učenje i društvene veštine su korisnije od materijalnih nagrada. Na primer, možete nagraditi dete s vremenom za zajedničku aktivnost, kao što je crtanje ili zajedničko čitanje knjige. Ponekad je najvrednija nagrada roditeljska pažnja i kvalitetno vreme provedeno zajedno. To može biti odličan način da dete oseti ljubav i podršku, što je takođe vrsta nagrade. Kada dete pokaže odgovornost, strpljenje ili poštovanje granica, nagradite ga pohvalama ili nekom malom privilegijom, kao što je dodatno vreme za igru. Nagrade je ponekad korisno koristiti u kontekstu podsticanja razvijanja korisnih navika,  kao što su spremanje svoje sobe, učenje, dobro ponašanje prema drugoj deci. U takvim situacijama, nagrade mogu biti motivacija da dete shvati važnost tih navika, odnosno svog ponašanja. Ono što je uvek važno imati na umu je da nagrade treba da budu motivacija za pozitivno ponašanje, a ne način da se manipuliše detetom. Na primer, ne treba koristiti nagrade kao način da se detetu „zapreti“ ili „kupuje“ ponašanje, poput: „Ako ne prestaneš da vičeš, nećeš dobiti ovu igračku.“ 

Kako se nositi sa osećajem krivice ako mislim da sam razmazio/la dete?

Prvenstveno tako što ćete da osvestite da je razvijanje odnosa sa detetom i njegovo vaspitanje  jedan dugoročni procesa, a disciplinovanje je važan deo tog procesa. Pogrešni postupci se dešavaju i roditeljstvo je proces u kome i vi učite. Zdravim disciplinovanjem ćete zapravo stvarati zdrave roditeljske obrasce, graditi odnos sa detetom i dugoročno gledano uticati na njega. Roditeljstvo je dinamičan proces. Svi roditelji se suočavaju sa izazovima i niko nije savršen. Učenje kako balansirati između ljubavi i discipline je ključni deo roditeljstva. Ako shvatite da ste napravili greške, to je prilika da naučite kako da poboljšate svoj pristup. Suviše kritičnosti prema sebi može vas dovesti do stresa i nesigurnosti. Umesto toga, fokusirajte se na to kako možete da promenite određene obrasce svog odnosa sa detetom i da poboljšate roditeljstvo. Ako ste svesni da ste razmazili dete, to je prvi korak ka promeni. Nema potrebe da se previše krivite – važno je da napravite konkretne korake ka promeni, kao što su postavljanje granica i dosledno sprovođenje pravila. Na taj način ćete pomoći detetu da se razvije u odgovornu i samosvesnu osobu, a istovremeno ćete se osloboditi osećaja krivice jer ćete preuzeti odgovornost za poboljšanje svog roditeljstva. Fokusirajte se na dugoročne ciljeve roditeljstva. Važno je da se setite da u roditeljstvu  nije reč samo o trenutnim željama i potrebama, već o pripremi deteta za život u društvu. Postavljanjem granica, učenjem odgovornosti i razvijanjem sposobnosti samokontrole, pomažete detetu da postane odgovorna i emocionalno stabilna osoba.

Tatjana Krstić je završila doktorat iz psiholoških nauka na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Kao specijalista medicinske psihologije je stekla bogato profesionalno iskustvo u psihodijagnostici, savetovanju i psihoterapiji sa decom, adolescentima i njihovim roditeljima.

Trenutno radi na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu, na Katedri za psihologiju i osnivač je Psihološko-razvojnog centra za decu i odrasle „Takt“ (centartakt@gmail.com)

Izvor: Detinjarije.com

spot_img

Najnovije

Pomoćnik ministra prosvete podneo ostavku

Miloš Blagojević, pomoćnik ministra prosvete za srednje obrazovanje, podneo je ostavku na tu funkciju, saznaje Danas.

Društvo direktora: Većina škola dostavila ministarstvu planove nadoknade časova

Predsednik Upravnog odbora Društva direktora škola Srbije Ivan Ružičić izjavio je za "Blic" da postoji nekoliko modela nadoknade časova.

Stigle plate nastavnicima: Štrajkači za sada nisu kažnjeni

Iako je Ministarstvo prosvete pretilo nastavnicima u štrajku smanjenjem plate, zarade su stigle čak i uvećane. Ministarka Slavica Đukić Dejanović za „Vreme“ kaže da je još nije odlučeno da li će biti umanjen drugi deo plate

Predlog za nadoknadu izgubljene nastave: Jedan čas 60 minuta

Jedna beogradska škola odlučila je da nastavu izostalu usled protesta skraćenim časovima i danom kada škola nije radila, nadoknadi tako što će jednom sedmično jedan čas produžiti na 60 minuta.

Kako da dobijete posao ako nemate iskustva

U današnjem svetu, nepostojeće radno iskustvo ne znači nužno da ne možete da obezbedite posao tokom intervjua.

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img