Moj muž i ja smo tako i mislili, pa smo razgovarali i zaključili da ćemo imati dvoje dece, da bismo na kraju dobili – četvoro.
S vremenom smo naučili da su našoj porodici bila potrebna još ta dva mala medenjaka. Čak se i moj muž složio s tim. Naše drugo dete (prvi sin) pomalo je nedruštven, pa mu nije baš uvek lako da sklapa prijateljstva. Da smo se zaustavili na njemu, možda bi ostao usamljenik do kraja života. Ali sada, kada ima još dva mlađa brata, dobio je u njima bliske drugove za čitav život.
Zatim, muž i ja nismo mogli ni da zamislimo koliko će naše četvrto dete biti divno i lako za gajenje. Često se šalim da je to utešna nagrada koju nam je Bog poslao zbog toga što trpimo prva tri deteta. Nemojte me pogrešno shvatiti, razume se da jednako volimo svu decu. Ali Lui, najmlađi sin, prosto je najsrećnija osoba koju sam u životu srela! Nikad nisam upoznala nikoga iz koga se prosto izliva tolika količina čiste i neiskvarene radosti.
Primera radi, jednom prilikom, dok smo igrali neku društvenu igru, Lui je bacio kockicu i dobio broj jedan (najgori broj u toj igri), a onda povikao: „To! Jedan! Jupi, jupi!” i pomerio svoju figuricu sa iskrenim ushićenjem. Možda u ovoj priči on deluje malo budalasto, kao da nije razumeo pravila igre, ali nije tako. Jasno se sećam da sam tada pomislila: „Ovaj živahni dečačić je srećan šta god da se desi! Prosto ne možeš da budeš tužan kad si s njim.”
Dom s četvoro dece predstavlja potpuno drugačiju sliku od one koju smo muž i ja očekivali kad smo se venčali. Imamo više veša za pranje, više hrane koju treba spremiti i veće troškove, razume se. Ali imamo i više radosti. Dok ovo pišem, muž i deca raspremaju sto nakon večere i glupiraju se pevajući Wind Beneath My Wings Beti Midler. Ne bih ovo menjala ni za šta na svetu.
Naši planovi su ipak samo planovi.
A stvarno stanje stvari je sledeće: mislim da sam neverovatno srećna što imam četvoro divne dece i muža koji nas toliko voli da je spreman da prihvati sve što nam život sprema. Ponekad se zapitam kakav bi nam život bio kada bismo imali još dece, a uverena sam da se muž bar ponekad zapita kako bi nam život izgledao da ih nemamo ovoliko. Na kraju, oboje smo odabrali da uradimo isto što i Lui – da budemo srećni i zahvalni za ono što imamo.
Autor: Sara Ridenur
Prevod: Pravoslavni roditelj
Izvor: We Had More Kids Than We Planned, and It Turned Out OK
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Srđan Zirojević: Onda kad sve drugo dobije smisao..
O svojim stavovima, mišljenjima i stručnim savetima nesebično piše i na svom Instagram kanalu, gde je podelio i ovu priču sa duboko značajnom porukom za svakoga od nas. Ovo je...
Koliko košta sedam i po kvadrata mog života u ovom gradu
Rano je jutro. Krećem na posao. Hladno je, umorna sam od juče, od prekjuče, od pre mesec dana. Vozim u tišini, pa uključim radio. Onda mi smeta buka, pa ga...
Mladi u Evropi sve duže ostaju da žive sa roditeljima
Mnogi mladi Evropljani danas se suočavaju s izazovom pronalaženja sopstvenog stambenog prostora i finansijskom nezavisnošću, što je dovelo do toga da neki od njih ostaju da žive u zajednici sa...
Iako su talasi nosili reči, iznova je pisao ‘Mama, volim te’
Dečak je dolazio svaki dan na plažu i pisao na pesku: MAMA VOLIM TE! Zatim je gledao kako more briše napisano i trčao natrag nasmejan. Tužan starac je svaki dan...
Nema komentara.