Zbog vas klinaca …
Vi ste ti koji nas vraćaju u doba kada smo mi nestrpljivo pred vratima čekali Deda Mraza. Da, znali smo da je to tata jer smo sekund ranije čuli mamu kako viče „čime ja sada da skinem lak sa noktiju, svu si vatu potrošio“, ali nije nam bilo važno. Važno je da su i naši roditelji, kao mi danas, taj jedan dan dali sebi za pravo da podetinje, verovatno se i sami prisećajući svojih roditelja …
Hvala na tome. Hvala ti sine što me svaki dan podsećaš da javim Deda Mrazu da si bio dobar kako bi ti doneo poklon. Jer znam da jesi. Hvala ti što me teraš da ti glumim Grdanu, pa makar s rogovima od papira otvarala vrata komšijama jer se zaboravim, i hvala ti što si mi onda na plaži vikao „Bela, uđi u vodu, ide Zver“. Hvala ti što mi daješ da budem jedan deo tvoje bajke sa pomešanim i promešanim junacima.
Zato sine, veruj ljubi te mama. I u Deda Mraza, princa Filipa, Auroru i Grdanu. Tata i ja ćemo verovati s tobom. A, kad porasteš i pomisliš da si „bezveze“ što bi rekli u Nedođiji, naći će se neko ko će te opet naterati da se zamisliš, kao što si ti mene.
Uostalom, meni niko nije ponudio dokaz da ne postoje svi ovi junaci, a vama?
Izvor: Mondo
Da, najbolje je dati primer detetu da kada pogresi, tj slaze, treba da nastavi da laze da bi opravdalo, tj sakrilo svoju laz.Mislim da je ipak mudrije nauciti dete da prizna kad je pogresilo i da se izvine.Naravno, veca je poteskoca tome nauciti odrasle.