Pita on nju: „Gde je programer?“ a ona kao iz topa kaže: „Ko? Ona baraba?
Iz malog grada bivše Jugoslavije, sada neke druge države, davne 1977. godine doputuje moja baka u Beograd sa svojom decom. Ćerkom od 8 i sinom od 5 godina. Danas su to moja mama i ujak. Dočekao ih je rođak i odveo u popularnu Knez Mihailovu ulicu, na večeru. I danas poznat restoran Kraljica tada je bio jedan od retkih u kom se mogla pojesti „prava italijanska“ pica. Seli su za sto, pogledali jelovnik i pitali dečaka koju picu želi. Prvo je šokirano pogledao majku a onda je počeo da plače. Kroz suze je zakukao: „Neeeću to da jeeedem. To je ruuuužnooo“. I dok je on zapomagao, gosti restorana su plakali, od smeha.
Sada bih se vrlo ozbiljno zapitala da li ovo treba da obradi neka savremena psihologija, jer ko zna kakve posledice je ova trauma ostavila na ujaka.
Krajem osamdesetih godina, moj deda, tada oficir JNA, vraćajući se sa posla, ušao je u kuću sav razluđen. Galamio je: „Kud ovaj svet ide? Kakav je ovo bezobrazluk? Šta je sa ovim ludim narodom?…“ Nakon deset minuta psovanja, baka je uspela da ga nadjača i pita šta se dešava. Još ljut, nastavio je da galami: „Zamisli bezobrazluk da na ulazna vrata zgrade zalepe telefon za seksualne usluge“. Sada i ona zbunjena, u neverici, kaže: „Idem da vidim“.
Vratila se savijena, jedva je hodala i u hodniku stana pala na kolena. Brisala je suze i nije mogla da progovori. Iz nekoliko pokušaja je počinjala nešto da kaže, ali prvi izgovoreni slog se samo pretvarao u nov, neartikulisan zvuk. I tako… to je trajalo, i trajalo, dok napokon nije uspela da izgovori kako glasi natpis: „Pice vruće, na vratima vaše kuće“.
Deda nikada nije ni probao to novo jelo, niti mu pada na pamet. On je za tradicionalna kuvana jela sa dosta mesa, ako se već može. E sada bi mogao da se uključi i neki savremeni nutricionista i objasni dedi, koji ima osamdeset godina, kako se ne hrani zdravo.
Putujući, jeli smo svašta. Nešto smo hteli da probamo a nešto smo pogrešno prevodili. A i kada prevedemo dobro, način pripreme jela ga napravi nekim sasvim novim jelom. Mi, deca, nekako smo na putovanjima najbezazlenije prolazili. Znalo se šta jedemo, pomfrit i kečap. Toliko smo mami išli na živce da je hotele zamenila kampovima.
Probleme sa hranom je uglavnom imao tata. Njemu je bitan kvantitet. Jednom prilikom je u Grčkoj, u restoranu, video da konobar nekome nosi tanjir sa punjenim paprikama. To su bile dve ali megalomanske paprike. Naravno da ih je naručio. Zamislite razočarenje kada ih je zasekao nožem i shvatio da u njima nema ni gram mesa. Bile su napunjene samo pirinčem.
Na svojim putovanjima u Kinu, iako ide sam, na hranu potroši kao da idemo porodično. Još se nije desilo da prvo jelo koje poruči može da pojede. Obično ubode tek četvrto ili peto. Sada već zna šta će se desiti, pa odmah poruči pet različitih jela.
Godinama smo u kući jeli „Jaje na uvo“. Moj stariji brat ima neku svoju logiku, a kada je jednom izgovori, teško se odvikava. Tako je na pitanje „Šta ćeš za doručak?“ odgovorio „Jaje na uvo“. Mama ga je ispravila „Valjda na oko?“ a on je mirno odgovorio „Ma znam da je na nešto na glavi“.
Dok je bio mali, isti taj moj stariji brat, nije baš voleo da jede. Hranili su ga svi, na razne načine. Jedan od njemu omiljenih je da donesu stolicu u kuhinju, napune sudoperu vodom, pa dok on kupa neke gumene patkice, roditelj mu brzinski trpa hranu u usta. Kada je jednom zatražio jaje, mama i baka su se sudarale po kuhinji kako bi mu što pre spremile omletić. Znate onako da bude okrugao, da ima oči i usta, kao smajli. Kada su tanjirić ponosno spustile na sto, prvenac ih je samo pogledao i rekao: „Ne to jaje nego Kinder.“
Euro krem su mu mazali na hleb ali je moralo da bude kao na reklami. Pola kriške crno a pola kriške belo. Ali to je prvo dete, dugo čekano. Do trećeg deteta svi su i posustali i odustali. Njega niko nije ni jurio ni terao da jede. Jeo je šta ima i kad ima. Kada je imao četiri godine, poslali su ga u obližnju prodavnicu da kupi šparglu. On se vratio i doneo švarglu. Kada su ga pitali šta ti je ovo, rekao je: „Sigurno ste pogrešili, ono drugo je nešto zeleno“.
Danas su obojica veliki momci tako da vam je svejedno, lomili se oko hrane ili ne. Srećom, ja sam srednje dete pa nisu stigli mnogo da se bakću oko mene. Mala je razlika u godina pa sam rasla izmedju „komadanta prvenca“ i nove bebe. I ja ispadoh možda i najbolja.
Ovih dana se smejemo nečemu što i nema veze sa hranom, osim što baba kuva. Moj drug i komšija je išao u auto školu, roditelji su mu na poslu a baba uvek u kući, dežurna za sve. Pošao je iz kuće i doviknu babi: Doćiće programer. Zna šta treba da radi.
Kada se vratio iz auto škole, očekivao je da zatekne programera, inače svog druga, da je uveliko u poslu. Ono, nema nikog, baba sama. Pita on nju: „Gde je programer?“ a ona kao iz topa kaže: „Ko? Ona baraba? Lepo se predstavio, kaže ja sam programer, ja ga pošaljem u kupatilo da vidi programator na mašini a on meni „Pa ne znam ja ovo“. E lepo sam mu očitala lekciju: „Ne znaš ovo? A šta onda znaš barabo prevarantska? Da naplatiš dolazak? Sad ću ja tebi da platim odlazak. Marš bre napolje.“ Misli baba, pa izlapela. Lepo sam mu očitala…
Znate li što sam ja vama sve ovo pisala? Pa da vas malo nasmejem i zabavim. Ne moramo da se bavimo samo onim teškim, ozbiljnim temama. Život je lep, smešan, zanimljiv… Uživajte… Zaslužili ste.
Autor knjige Sedam smrtnih virusa
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: TINEJDŽERI
Iz ugla jedne tinejdžerke: Second hand muškarac
Nakon četiri godine provedene u Budimpešti, vratila sam se u rodni grad. Nedostaje mi nekoliko ljudi, jedan neugledan kineski restoran sa fenomenalnom hranom i naravno, metro. Prva dva nedostajanja su...
Zašto tinejdžeri (ne) poštuju odrasle
Počeću citatom iz pisma koje sam dobila od Ivana (18 godina): Кako su mi dosadili svi ti ljudi koji traže poštovanje samo zato što su rođeni 20 ili 40 godina...
Nikada nisam htela da budem loše dete. Samo sam htela ljubavi i topline
Odrasla sam u primernoj porodici sa svim blagostanjem. Otac mi se upokojio, a majka je još uvek živa, da joj Bog da zdravlja i još dugo da poživi. Sećajući se...
Zablude zbog kojih možete pokvariti odnos sa svojim tinejdžerom
* Adolescencija je samo jedna od loših faza kroz koje treba proći. Možemo biti skloni zatvaranju očiju dok oluja ne prođe. Kao da nemamo nikakvu drugu mogućnost sem da trpimo...
Nema komentara.