Nekako mi polazi za rukom da se za svaki praznik posvađam bar dva puta do podneva, zato za praznike duže spavam.
Ako ustanem rano, kao jutros da sa detetom nađem zekino gnezdo, posle ushićenja i tucanja, povučem se tiho i neprimetno u krevet. Zato je današnji skor jedna svađa do podneva. Jedna, ali vredna, iscepkana na tri dela.
Ne ponosim se uopšte sobom, sve to sa strane izgleda prilično nezrelo i nezahvalno, ali emocije ne mogu da progutam iako je danas najsrećniji hrišćanski praznik.
Isus će razumeti.
Ja to znam. Zapravo ja se nadam.
Okidač mi je, godinama razmišljam o tome, moranje. Tačnije moj osećaj da nešto moram prazničnih dana, najviše da u skladu sa praznikom budem raspoložena. Dakle, ako je Nova godina blaga do osrednje ili potpune euforije, ako je Badnji dan mirna i skrušena, zahvalna na svim darovima, ako je Uskrs, mirna, staložena, radosna.
Ovo je, razumete nadam se, samo moja percepcija koja uopšte ne mora da bude tačna, verovatno i nije čim beležim rekordnu tugu, nemir, svađalački nagon i inat tih dana.
Sada je 14. 15 i mi smo već trebali da budemo kod babe na ručku, ali kasnimo delom zbog mojih „monologa“, delom zbog odsustva refleksa kada je završetak određenih kulinarskih zahvata u pitanju. Baba sada čeka kraj postavljenog stola sa šunkom, kobasicom, jajima, salatom i oblatnama. Nisam uopšte gladna, ali je volim i poštujem i trudiću se da ne us***m stvar. Uostalom, okupala sam se, obući ću haljinu, našminkati se, staviti parfem, srediti dete i sa poklonom u rukama otići. Najsrećniji momenat će biti onaj kad se ručak završi, kada uzmem kafu i povučem se u hlad sobe.
To je valjda iz razloga što je mama decenijama bila u istom pritisku moranja, pa svaki praznik pamtim po latentnoj eksploziji u vazduhu, ringla koja ne peče dovoljno dobro meso, sarma koja mora biti na vreme, dan ranije gotova, tata koja pi**i od jutra jer ga sve to zamara, deca koja joj ruše koncepciju svojim svađama, izlascima, ulascima, presvlačenjima, stolnjak koji klizi, jednostavno nismo mogli da budemo s***ani kakvi smo inače bili, pa smo bili još s***aniji, prebacujući na narodnu muziku u večernjim satima za doček Nove godine, mirno žvačući hranu, samo nas četvoro. Isti oni ljudi koji smo bili dan pre, i koji ćemo biti dan posle. Samo, eto, za praznike to „ne možemo“ da budemo. Pa se često čuje: Jovana, ne svađajte se na današnji dan! I ti Bato stvarno umeš da budeš bezobrazan! Nemojte se derati! Ne znam šta da obučeš, vidiš da sam u kuhinji, obuci nešto! I tome slične rečenice zbog kojih danas duboko patim (bez zaj***vanja) osećajući sve to kao mini traumu zbog koje jedva čekam da praznici prođu.
Ne želim da s**nje traume prenesem na Srnu pa joj svaki put kad samo zausti „ali, danas je praznik, ali Nova godina treba da, prvi maj priroda a mi smo…“ kažem:
opusti se. ništa ne moraš. možeš da se posvađaš, ako postoji valjan razlog za to. gledaj samo da to posle rešiš zbog mira. možeš da budeš melanholična. možeš da odeš u krevet umesto u park, da ostaneš i crtaš, ako ti se to radi. možeš da budeš u knjižari ako ti se ne roštilja u prirodi. možeš da plačeš. možeš da obučeš bermude, iako očekuju da obučeš haljinu. možeš i TREBA da budeš ono što jesi, da osećaš ono što te tad pristiska, jer ne postoje crvenim obeleženi dani za sreću i plavim za tugu. svaki dan je dan i za sreću i za tugu. i za mir i za nemir. i za kišu i za sunce. važno je da je to promenljivo. i da ne može ništa na silu.
Meni je Uskrs zvono na vratima, uporno, i komšinica koja stoji sa činijicom svežih domaćih jagoda na vratima, za Srnu.
Komšija koji devojčicama priča da su se noćas čule mačke mnogo, pa je izašao da vidi šta se dešava, da nekog ne probude. zatekao je kako napadaju uskršnjeg zeca pa je dve oterao kod ove komšinice sa jagodama, a dve kod one moje komšinice, spasivši tako zeca koji mu se zahvalio spuštajući cilindar sa glave.
Uskrs mi je ovo kucanje i priznavanje onoga što me muči.
Srnino buđenje u ponoć, u jedan, u šest sa nestrpljenjem iščekujući jutarnje sunce u sobi da otrči da vidi poklon.
I ono noćas kad su svi zaspali, ja zapakovala poklon, pa se pružila na kauču u dnevnoj i gledala Agelast podkast u kom je gost bio dr Časlav hadži Nikolić. Uskrs mi je uvek saznavanje nečega novog, čitanje, mir noćna, tišina, ta zvona iz seoske crkve u ponoć, mirno disanje mog deteta i njena radost. Mama koja donosi oblatne na tanjiru prekrivene salvetom. Obuzme me neverovatan polet što sad kroz evidentiranje tih prepirki i nemira za svaki praznik pokušavam da to rešim, da se otarasim trauma prošlosti i naučim Srnu da može ona kako se oseća, ne samo sad, danas, nego uvek.
Nema pravila kako da proslaviš praznik, kao što nema pravila ni kako da živiš život, a svi ih uporno tražimo i zato smo takvi kakvi jesno, nemirni i frustrirani jer ih ne nalazimo.
Za mene postoji samo jedno pravilo, slušaj stomak (više nego srce, u njemu je splet najveći nerava) i radi onako kako tu osećaš. Sve suprotno tome napraviće još jači čvor i onda ode sve u pi*** materinu, a „ne smeš“ da budeš za pi*** materinu na praznike i eto ti horor filma.
Hristos vaskrese i još jednom, provedite današnji dan po osećaju.
Pročitajte i tekst Nema izuzetka svi smo odgovorni što se deca mere patikama Jovane Kešanski.
Izvor: Facebook