Ništa nije tako uspešno teralo ukućane da na vrhunskom nivou odigraju onu opštepoznatu scenu iz vesterna kada se dvobojnici gledaju, a muzika utihne na vrhuncu dramske radnje…
Foto: Freepik
U sveopštem neredu davnih godina, neki se red morao znati barem u kući kako se sav taj haos ne bi odomaćio u našim sobama, seo na naše fotelje, izvalio se po našim trosedima, smucao po uvek zauzetim kuhinjama. Jedna od tih situacija koja se ponavljala nebrojeno puta svakog dana, a da je bila trudna nekim poretkom, jeste ona kada zazvoni fiksni telefon u polumračnom predsoblju tik do ulaznih vrata na staroj polici od šperploče.
Ništa nije tako uspešno teralo ukućane da na vrhunskom nivou odigraju onu opštepoznatu scenu iz vesterna kada se dvobojnici gledaju, a muzika utihne na vrhuncu dramske radnje. Čim se čuje prodorni isprekidani zvuk belog Panasonik telefona, tako svi, zavaljeni pred televizorom, nad knjigom ili među igračkama, gledamo jedni u druge sugerišući da je red da se javi baš onaj u koga gledamo kao na odmetnika koji nam je oteo devojku iz saluna. Gledam u brata, on gleda u mene, majka gleda u obojicu, a otac povlači dim plavog Besta i gledajući u sve nas samo izgovori: „Za mene sigurno nije!”
Tad napregnem obrve još jače, malo začkiljim i gledam u majku i brata, a znam da ću ja biti taj koji će morati da se javi, jer pravilo najmlađeg je uvek bilo deo tog reda o kome sam pričao. Nekada, kada bih imao upalu krajnika ili temperaturu, javljao bi se brat, a ako smo obojica u sobama i radimo domaći, javljala bi se majka, dok bi kroz dugačko predsoblje još uvek odzvanjao očev glas tvrdeći: „Za mene sigurno nije!” I naravno, uvek je poziv bio za njega. Mi smo samo pozajmljivali glas koji bi onome ko poziva potvrdio da je otac tu, a on bi onda, sav važan, ostavio cigaretu u pikslu, ili spustio novine, ili ispravio majicu i krenuo do predsoblja da se javi. Mi iz kuće jasno smo videli ponos na njegovom licu i nadmenost u pokretima što neko baš njega traži. Onda podigne nogu na nižu policu pored telefona, podboči se levom rukom, a u desnu uzme telefon i kreće razgovor koji se odvija tonom kojim bi i on i sagovornik jedan drugog čuli i bez telefona. Ako priča ne traje dugo, otac se sa osmehom vraća do fotelje i nastavlja da radi šta je radio, a ukoliko potraje, onda, kao i svaki prosečan Srbin, čim spusti slušalicu, opsuje i operatere, i sagovornika.
Posle nekog vremena, pored utvrđenog reda javljanja, a u nedostatku „lovca” ili identifikacije pozivaoca, otac je razvio sistem po kom ću znati da li ću onome ko zove reći da je on kod kuće ili ne. Prvo podignem slušalicu, pa pitam ko je i čim dobijem odgovor, naglas kažem, nakon dugog „aaaaaaaaa” ime onoga ko zove, a onda se ruka sa Kasio satom, dedinim poklonom ocu iz Indije, podigne ili da odmahne rukom – što je znak da za pozivaoca nije kod kuće, ili podigne palac – što će reći da će se javiti.
Svi mi koji smo bili deca u periodu dok su telefoni bili vezani kalbom za zid, a ne ljudi, kao danas, za telefone, mogli smo slobodno reći da smo uspešno završili kurs za sekretarice tog vremena. Kompleksnost simbola nakon podignute slušalice bila je zapanjujuća.
Ali kako ljudi zovu i traže, tako ponekad Gospod zatraži od nekoga da se javi, pa je i u tim trenucima moj otac mislio „Za mene sigurno nije!”, i kao i mnogo puta ranije, nije bio u pravu. Niti smo mi znali ko zove, niti je njemu onaj ko je zvao dao izbor da podigne palac ili odmahne rukom.
Izvor: Facebook/Milan Ružić
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Koja je sve ovo naučila, zabetonirala je poziciju “žena NJEGOVOG života”
Kako se postiže taj prestižni status "žena njegovog života"? Da li postoje veštine koje pod velom tajne drže samo one žene koje su to već postigle u životu? "Istinu" otkriva...
Hoćemo li se buditi u panici najstrašnijih slutnji, čekati da telefon zazvoni misleći da je sve propalo?
Hoćemo li prepoznati da kao roditelj rastemo? Znamo li kako izgleda roditeljstvo - pre nego što ga doživimo? Može li se opisati rečima taj osećaj? Biljana Vasić, profesor srpskog jezika...
Praznici su povod za šalu i smeh u teoriji, ali…
...u realnosti, praznici su povod da jedni druge hvatamo za guše (figurativno, molim vas), svađamo se oko najrazličitijih tema, otvaramo stare rane i pingpongujemo osećanja ogorčenosti i krivice. Prilikom jednog...
Da mogu ponovo živeti, da dobijem drugu priliku – pravila bih više greški
„Da mogu ponovo živeti, pravila bih više greški. Više ne bih pokušavala biti savršena, bila bih opuštenija, popustljivija. Bila bih mnogo hrabrija nego ikada ranije na svom putovanju. Zapravo, jako...
Nema komentara.