Dobije Milena, najstarija, jednu od onih malo komplikovanijih lego kućica. Na kutiji je pisalo da premašuje za neku godinu njen uzrast. Uz kockice je dolazila brošura u kojoj je do tančina pokazano kako da se ta građevina naposletku do kraja prema planu sastavi – sa sve onim prozorčićima, vratima, balkonskim ogradicama, saksijicama.
Sedne mala Milena za trpezarijski sto, stavi ispred sebe kockice, pored njih uredno otvori brošuru i počne da slaže. Ispostavi se da je taj zadatak prevazilazi, na šta su obzirni proizvođači upozoravali na kutiji. Šanse da Milena odustane od zadatka – naravno ne postoje. Nekoliko dana kućica stoji poludovršena na trpezarijskom stolu. Milena je ostavlja, pa joj se vraća, sve vreme pomno proučavajući brošuru sa uputstvom. Ima trenutaka kad se Milena frustrirano rasplače jer je kockice ne slušaju. Tad nakratko ode od stola ali onda otare suze i vrati se nazad. Pomoć ne dolazi u obzir. Ona će PREMA PLANU sastaviti tu prokletu kućicu sa slike, nema šanse da odustane, nema šanse da joj se pomogne, nema šanse da ona ne pobedi sebe uvek i svuda i da ne ispoštuje svoj cilj i plan. Nakon niza peripetija i kidanja – Milena pobedonosno stavlja poslednji krovni prozorčić i završava građevinu. Nakon toga je odlaže na visoko mesto a polici i tu lego kućica tavori neko vreme dok je ne otkrije Milica.

Milica skine kućicu, pogleda brošuru na kojoj kućica na polici sve te godine stoji i prvi instinktivni potez joj je da zafrljači brošuru sa uputstvima. Onda zasedne na pod i rasturi celu kućicu do temelja. Narednih dana Milica slaže i razlaže kućicu. U tom procesu, ona u svom klasičnom hiperfokusu kreira jedno pedeset različitih kućica, od kojih svaka ima novi oblik, novi karakter. Mi prolazimo i iščuđavamo se šta sve može ispasti od tih kockica, ko bi rekao. Sve može ispasti osim one jedne, predviđene, koja je lepo i tačno planom zamišljena u brošuri. Samo tu jednu Milica ne može da sklopi. I tako Milica pravi kućice – kad sklopi jednu, rasturi je i pravi drugu – i tako dok joj potpuno ne dosadi. Naposletku tu poslednju ponovo podignemo na gornju policu i ona tamo sakuplja prašinu dok Lenka ne zatraži da je skinemo.
Lenka pažljivo zagleda u onu Miličinu kućicu, viri kroz vrata i prozore, i onda vrlo nežno, da nešto ne ošteti, skine kućici samo krov. Posmatra neko vreme kućicu bez krova i onda u nju unese improvizovani nameštaj – krevet sa jorganom od toalet papira, sto i stolice od preostalih kockica i sl. Zatim donese svoje minijaturne životinjice iz kolekcije Little Pet Shop i započinje sa svojom dramaturgijom. Njene životinjice u kući spavaju, jedu, mese kolače, svađaju se, vole se, gledaju zajedno filmove, izležavaju se na ležaljkama na travnjaku ispred, rečju – žive svoje živote u kućici bez krova, na videlu kreatorki zbivanja koja je u stanju da sate provede u toj igri, u neprekidnoj kreaciji međuličnosnih odnosa jer je to jedino što je u principu zanima, kome je do gradnje i razgradnje kockicama. I tu kućica dobije novu, trajniju namenu.
Eto kad me neko pita – takva su mi deca do dana današnjeg.
Izvor: Facebook/Monja Jović