Mislim da djeca imaju sve one probleme jer ih škola krivo uči – stalno je fokus na budućnosti. Uči za ispit uči za maturu uči za upise – a znamo da je smještanje stvari u budućnost = anksioznost.
Nemoć da ostvariš zadane rezultate i dorasteš do očekivanja put je u depresiju.
Borim se kao lav da svojoj djeci kažem – ignoriraj zapomaganje i škole i nastavnika i cjelokupne zajednice „maturaaaa“ „ispitiiii“ „upisiii“.
Budućnost nije tvoja briga. Budućnost ne postoji, ako ćemo pravo. To je konstrukt, apstrakcija. Cijeli je ljudski život serija „sada“.
Gledaj kako ćeš sada učiti i da to učenje gradi tvoj mozak. Budi tu, budi sada, uči sada radi užitka i predanosti dugoročnom cilju – da budeš dobro obrazovana osoba. Da ti mozak bude izgrađen kao mišići osobe koja redovito vježba s utezima. Živi sada. Zovi curu ili dečka vani – sada. Odi s prijateljima – sada. Pleši – sada. Jedi i budi tu, duboko u svakom zalogaju. Sjedni na sunce i upij ga. To ti je naljepše životno iskustvo, objašnjavam.
Ako bildaš mišiće i mozak, onda ćeš nešto moći s njima. Ali ovo – ajme, moram dići 100 kg, moram dići 40, ajme što ako ne dignem, kako ću dići je li ovo dosta da dignem 35 – samo izmara, a ne vodi nigdje. A nema prečica. Lijepo živiš svaki dan dobro i onda imaš dobar život – ako te posluži sreća, privilegija i malo pameti. Ako ne, imaš stoicizam i filozofiju, ljudi pet tisuća godina stvaraju znanje da te podupru u dobru i zlu – pa uzmi si to kad se nudi…
No, navaljivanje na budućnost je sveprisutna praksa – svi pjevaju unisono pjesmu o tome da radimo to nešto da postignemo / izbjegnemo / steknemo stvari – u budućnosti.
To navaljivanje na budućnost je light motiv naše civlizacije globalno jer grabimo novce iz budućnosti kao dug, cijela ekonomija je kockanje idejama što će donijeti profit tamo nekad negdje, jer naš cilj na poslu nije sada uslužiti čovjeka, nego preskočiti ga – to nam je sredstvo da zaradimo neke pare onda tamo negdje nekako… jer nije cilj da nastavni proces bude dobar sada, da se dogodi čudo odnosa i ljepota procesa učenja – nego da se tamo nekad negdje upišu neki brojevi.
Ti vražji brojevi zacrtani u budućnosti – novci, ocjene, procjene – ubijaju život u ljudima i slamaju djecu. Djeci fali sadašnjosti, fale sami sebi, fale sebi u svom tijelu. Fale da ih ne plašimo babarogama upisa, matura, ispita, ocjena, budućnosti, propasti.
Ljudi imaju jedan život – i on je tu i on je sada. Dijete kad uči – ono gradi mozak i stječe znanje. Ne treba misliti tjeskobno o ocjenama, maturama i upisima. Jer to zaokupira mozak i otežava učenje. Ne rastemo opsesivno preskačući etape – ispit – godina – prosjek – matura – upisi… nego tu i sada. Dijete je dijete, ono uči. To je dosta. Doći će neki ispit, ako mora doći, pokazat će koliko je savladalo i dobro.
Netko će savladati jako dobro, jer mu leži, neko će dijete pokazati da mu to nije jača strana. Pa dobro. Moramo i mi prihvatiti da svi imamo slabije i jače strane, to je u redu. Nije slabost problem – nego je divno da negdje imamo i možemo više. I na tome gdje smo jaki treba graditi, gdje smo slabi osloniti se na druge. To je jedan normalan život.
Žudnja za 5.0 plod je tog egoističnog mindseta gdje pojedinac želi biti samodostatan i jači i bolji i vladati drugima i skupiti sebi sve pokemone uspjeha, novca, moći i drugih iluzija.
I nije samo problem odgađanja života i fokusiranja na babaroge u budućnosti problem.
Problem je što negiramo tijelo, tjelenost, emociju, dušu – cijele ljude i sebe negiramo pa se čudimo što smo loše. Loše smo jer ignoriramo sebe u ime nepostojećih apstrakcija.
Gaženje potreba tijela da se ostvare apstrakcija brojeva je pucanje sebi u nogu. Kako da budeš sretan ako sebe – svoje tijelo, emocije, dušu i duh gaziš u ime tko zna kojih somnuabulnih vizija?
Kako da TI budeš sretan ako taj TI nema mjesta u tvom vlastitom životu – taj TI koji je tijelo, koji je mišić, osjećaj, svijest u sadašnjem trenutku? Ako svog TI mičeš u stranu da bi gradio nekog fiktivnog, brojčano ispravnog, grandioznog TI koji je položio mature, zaradio kvartalne planove, postao nečiji tuđi Lepi Bane, a da nigdje nema tebe, tvog tijela, ugode, užitka, zadovoljstva i prave veze s ljudima koja je samo tu, tu i sada? Gdje je život ako je sve samo jedan plan koji odrađujemo kao mahniti? Gdje je povezanost, užitak, mir, život – ako je sve samo tamo, negdje, u brojevima koje treba dosegnuti pa sad kako god?
Bitka koju borim je teška, jer je i pola moje familije „u budućnosti“ i uvijek u strahu kako će svaki potez sada donijeti neku mističnu sretnu budućnost, pozicije, karijere, novce, ocjene, mature, pozicije – onda.
Kao kolektivna hipnoza.
Život se ne događa kao kvartalno planiranje. I da ostvariš ciljeve – što ako oni nisu što treba tvojim plućima, mišićima, umu, emocijama, svrsi usred duše, tvojoj zajednici i tvom tkivu prirode oko tebe, čiji si dio?
Kad kažem djeci – počni od tijela, svog, sada, počni tu i sada, budi tu – čujem pregorene pojedince koji svaki dan u školi slušaju suprotno – uči za ispit za maturu bit će ti teško u srednjoj na faksu u životu ako ovo ne napraviš ili napraviš… Straše ih budućnošću. To je mahnito.
Dobri učitelji su oni koji ne pričaju takve gluposti – nego s djecom, tu i sada, prolaze nastavni proces, uključujući djecu na razini tijela, čula, duha, emocija i duše. Onda se događa učenje. I sreća. Nije bitno koliko ćeš dobiti na ispitu nego kako ti je dok učiš, to je prostor sreće. Ocjena je efemerilija.
A mi sve naopako. Prvo – budućnost, drugo – um. Bez tijela, bez prisutnosti, bez čovjeka, da razumijem i osjeti sebe.
Objektivno, budućnost jest strašna, ali kad to prihvatiš i dalje imaš sadašnjost koja nije.
Banalna činjenica – hej, mi smo tijelo. Mi stojimo na zemlji, mi dišemo i trebamo disati dublje, mi se radujemo tu i sada, samo tu i sada, mi trebamo živjeti sada je kao da tumačiš neki egzotičan jezik.
A jednostavno je – dobro življeno danas stvara temelj za lijepe uspomene – dakle prošlost i kapacitete, sposobnosti, umijeća i znanja za dobru budućnost.
Ako imaš dobro izgrađen mozak, pa nekako ćeš svladati izazove sutra. Ali ako imaš anksiozan mozak koji nikad ništa danas ne napravi jer stalno gonja sebe u sutra, multiaskajući nemoguć broj zadataka i tjeskobno vrši zadatke bez sidra u danas – onda nemaš mozak ni za sutra.
Danas se živi, samo danas, samo iz sebe, samo tu i sada – svatko tko drugačije kaže – doslovce je ili munjen ili ti želi zlo.
Kad pogledate te budućnosti oko sebe – mature, upise, karijere, kvartalne, godišnje planove, odgađanje života za onda – ima li to doista smisla?
Jeste li sretniji kad gonjate dijete da „uči za maturu“ ili kad raspredate neku temu od znanja i znanosti natenane, oči sjaje, smijete se, gledate lijepe ilustracije, dokumentarac? Kako smo zaboravili što je život?
Autor: Željka Babić
Izvor: Facebook/Željka Babić