Piše: Kata Granata
Jutro
Treba mi kafa. Istrošila sam maskaru, treba mi nova, ona što pravi volumen. Zaboravila sam da mu opeglam košulju za danas, brzo ću ja to. Nek doručkuju žitarice. ZAŠTO ALI ZAŠTO uvek ispiške šolju!?
Veži pertle sam imaš osam godina, KASNIMO! Kako misliš sad ti se kaki, pa sad sam zaključala vrata.
Znam, rekli ste mi već da moramo da uplatimo poslednju ratu za ekskurziju i da stalno priča na času.
Znam da ponekad ne želi da sarađuje i da više voli da se igra sa devojčicama ali on je još mali i nama je sasvim u redu da stavlja bebu ispod majice i pravi se da je trudan.
Opet kasniš draga, šef te je već zvao.
Razumem, razumem, potrudiću se, neće se više ponoviti.
Pročitajte i: „Ajde, mama, be, da se idlamo!“
Sva sreća da sam izveštaj završila na vreme. Šta ćemo danas ručati? U stvari večerati. Odlediću sarmu preostalu od slave. Najbolja je kad odleži. Malom su omalile cipelice, odo na pauzi da mu nešto kupim. Taman neću doručkovati i smršaću malo.
Ustanem po mraku, vraćam se kući po mraku. Kapitalizam je robija. A baš bih volela da živimo na nekom selu i imamo našu organsku hranu i da gajimo lavandu. Ne, stvarno ne bih mogla da gajim prasiće i tako to. Ali da imamo voćnjak i da nam se deca veru po drveću i da smo u prirodi i da…
Nadam se da se neće upiškiti danas u vrtiću.
Ufff slomio mi se nokat. Voljeni voli crveni lak. Mogla bih večeras da ga iznenadim. Samo da nema tenisa ili puno domaćih zadataka. A čeka me već presušeni veš za peglanje. Moram da nahranim ribice i pozovem svekrvu da je pitam … Ne sećam se šta treba da je pitam.
Joj, pa ovo je genijalno! Bas sam se nasmijala pravo. Ja sam mislila da se samo meni uvijek vrti nesto po glavi, iako kad bi pocela pisati, bili bi materijala za pisanje hehr.