2. Normalizujte emocije
Emocije se moraju kategorisati kao dobre ili loše. Uprkos tome, snažne emocije mogu da preplaše ili potpuno obuzmu dete. Zbog toga je neophodno da se njihove reakcije na stimulanse normalizuju, tako što ćemo im objasniti da svi ponekad osećamo bes, tugu ili strah; time ćemo ih utešiti i pomoći da steknu sposobost sagledavanja situacije iz različitih perspektiva.
Zoran Milivojević: Bez samodiscipline nema emocionalne inteligencije
Nakon što se dete smiri, potrebno je da se još jednom vratimo korak po korak unazad, da ukratko sumiramo šta se tačno desilo, sa posebnim osvrtom na detetova osećanja. Kada to uradimo, dobro je da detetu objasnimo da se svi tako ponekad osećamo, ukljuujući i nas same. Na primer, reći ćemo u: „Kada je baka jutros otišla, bio si veoma tužan. Udarao si nogama i plakao. Hteo si da baka ostane i da se igrate. Svi smo ponekad tužni. I ja sam bila tužna kada je baka otišla, jer volim da pričam sa njom i gledam kako ti čita knjige. Tužno je kada se ljudi rastaju. Hoćeš li da je pozovemo sutra da je pozdravimo, ili da joj nešto nacrtaš?”
I nešto što nije loše znati unapred: Nemojte se iznenaditi ukoliko dete zatraži da mu više puta pričate istu priču ‘Kako sam se razbesneo kada smo igrali ‘Ne ljuti se, čoveče’. Ovakvo ponavljanje ima svojih prednosti: događaj koji je izazvao emotivnu reakciju je bezopasno smešten u prošlost, tako da ga zajedno sa detetom možete koristiti kao reper za buduće emotivne stimulanse.
Zašto bismo od svoje dece pravili pacijente? http://novasvest.com/vesti?id=547&v=duhovni-eksperiment-za-svaki-dan