Za razliku od nas, Tibetanci žive Sada i Ovde. Imaju osmeh na licu, ne iz nekog posebnog razloga, već prosto zbog osmeha. Evo kako oni vaspitavaju decu…
Međutim, vetrovi promena su doneli nove običaje porodice i braka. Osim što su žene sada ravnopravne i što im je podjednako omogućeno pohađanje svih škola, sada se sklapaju monogamni brakovi između jedne žene i jednog muškarca.
Mladići i devojke sami odlučuju o svom budućem životu. Iz starih vremena poliandrije zadržali su običaj da, pre sklapanja braka, zamole Budu da njihov brak bude srećan.
Tibetanci rano dobijaju decu, još kao tinejdžeri. Način vaspitavanja je spontan, nimalo nalik našem. Oni se ne pitaju da li njihove bebe treba da spavaju odvojeno, da li ih treba puštati da plaču da bi se navikle na ovo ili ono, kada im treba uvoditi čvrstu hranu… Odmah po rođenju, bebe su u stalnom dodiru sa majkama koje ih nose u šarenim maramama okačenim oko ramena, okrenute licem prema svom licu. Bebe uvek spavaju zajedno sa roditeljima. U stalnom su kontaktu sa ljudima (roditelji, braća, sestre, šira porodica…), pa su sve njihove potrebe zadovoljene. Upravo zato što nemaju razloga za to, ovde deca veoma retko plaču. Majke doje svoju decu, koliko god da je moguće duže. Hranjenje se ne obavlja po nekom utvrđenom rasporedu, na svakih nekoliko sati, po preporuci pedijatara ili nutricionista, već, naslućujete, onda kada je dete gladno.
Dominantna religija na Tibetu je lamaizam (deo budizma). Izraz potiče iz tibetanskog jezika i znači „učitelj” – lama. Smatra se da je Dalaj-lama, vrhovni duhovni ali i svetovni poglavar Tibeta besmrtan, da mu stari samo telo a duh se prenosi na naslednika. Imena koja se detetu daju, često imaju tzv. „budistički prizvuk”, na primer: „Dug život”, „Dobra sreća”, „Zadovoljstvo”, itd. Ponekad, ime oslikava i lični stav roditelja „Moj san se ostvaruje”, „Sin koji dolazi”, itd.
Skloni smo da ono što ne razumemo osudimo, a da običaje koje mi nemamo proglasimo sujeverjem. Tako, roditelji na Tibetu često prstom skinu malo gara sa dna šerpe i namažu bebi vrh nosa, da bi ga, kako veruju, sakrili od zlih duhova. Zaboravljamo da slične običaje imamo i mi (na primer, crven končić oko bebine ruke koji treba da je štiti od uroka i podari joj zdravlje).
Po budizmu, život je patnja, a da bi se čovek oslobodio patnje, treba da prestane da bude rob svojih želja. Dostizanje nirvane je vrhunska mudrost, prosvetljenje, ideal kome se teži, a time se završava proces patnje i bola u ovom životu. Glavne vrline budizma su mudrost, samilost, empatija, harmonija. Upravo su te osobine glavne odlike koje roditelji pokušavaju da neguju kod svoje dece. Šta to konkretno znači?
Harmonija pre pravde. Instistiranje na podeli onoga što se ima. Na Tibetu nećete čuti roditelje koji se stavljaju u ulogu policajca i prosuđuju ko je u nekoj dečijoj svađi prvi uzeo neki predmet, niti ko je prvi započeo svađu (da bi baš on bio kažnjen). Ovde vladaju drugačiji kriterijumi ponašanja. Tako, starije dete treba da podeli svoje sa mlađom decom, bez obzira na to koliko mu tako nešto nije fer.
Nema velike razlike između dece i odraslih, starih osoba i tinejdžera. Svi su podjednako važni, sa svešću da svaki uzrast nosi svoje osobenosti, drugačije prednosti i slabosti. Zbog verovanja u inkarnaciju, deca znaju da je važno poštovati svaki oblik života, jer je baš svaki vredan poštovanja.
Odnosno, u svakom trenutku su svesni da pojavni oblik koji vide može biti neko ko je u prošlom životu bio neko važan ili njima blizak i drag. Takvo uverenje rezultira pojačanom pažnjom prema svakom živom stvoru, od biljke pa do najmanjeg insekta.Sreća.
Nama, naviknutim da za osmeh treba imati veliki razlog, opuštenost i spontanost ljudi sa Tibeta izgleda čudno, posebno kada znamo u kako teškim materijalnim uslovima žive. Mi mislimo da je sreća nekakav cilj kome treba težiti. Očekujemo da ćemo ga dostići kada se zaposlimo, iškolujemo decu, sebi obezbedimo egzistenciju… Za razliku od nas, Tibetanci žive Sada i Ovde. Imaju osmeh na licu, ne iz nekog posebnog razloga, već prosto zbog osmeha.
Nisam bila tamo, ali sam sigurna da onaj brzi voz iz Pekinga potvrđuje da što ste bliži odredištu, Lasi, sve više ćete sretati decu koja se smeju. Iskreno navijam za to da se nikakvim promenama koje čekaju Tibet to neće izmeniti.
Izvor: Lovesensa.rs
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: VASPITARIJE
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Da li će plakanje istraumirati moje dete?
Kako da znam da li će plakanje istraumirati moje dete i koji su to događaji i situacije koje na moje dete mogu ostaviti trajne (negativne) posledice - pitanja su koja...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Nema komentara.