Dragana Aleksić je porodični konsultant i autorka programa edukacije za roditelje „Umetnost komunikacije sa decom“. Kao mama 22-godišnjeg Aleksandra, sa čitaocima Detinjarija deli svoje roditeljsko iskustvo.
O meni
Ja sam Dragana Aleksić, sertifikovani family coach (porodični konsultant). Mama sam jednog odraslog momka, 22-godišnjeg Aleksandra kojeg zovem Saša još otkako je bio u mom stomaku 🙂
Autor sam individualnih i grupnih programa edukacije za roditelje „Umetnost komunikacije sa decom“, koji su bazirani na NLP i koučing metodologiji, nenasilnoj komunikaciji i pozitivnom pristupu roditeljstvu, kao i posebnog koučing programa za lični rast, razvoj i eliminisanje blokada koje sputavaju osobu da ostvari svoje potencijale – „Emotivni detoks“. Imam svoj sajt www.aleksicdragana.com na kojem objavljujem autorske tekstove za roditelje na temu efikasne komunikacije sa decom, razumevanja misaonih i razvojnih procesa, naprednih pristupa u vaspitanju…
Radim paralelno u Beogradu i Novom Sadu – individualno (konsultacije i sesije emotivnog detoksa), i grupno – predavanja i radionice za roditelje zajedno sa mojom saradnicom pedagoškinjom Sanjom Rista Popić. Kako bismo bile dostupne i roditeljima koji žive daleko od Beograda i Novog Sada, Sanja i ja smo snimile naša video predavanja na teme koje su uvek aktuelne u porodici – polazak u vrtić, rivalitet između više dece u porodici, burno ispoljanje emocije besa, brzo i lako uspostavljanje saradnje sa detetom, kao i osnove komunikacije sa decom koje su baza za dobro sporazumevanje između roditelja i dece.
Trenutno je u pripremi program „Umetnost komunikacije sa bebom“, koji je namenjen budućim roditeljima.
Ja mama u 20/30/40-im – kako sam se snašla u novoj ulozi?
Prvi mesec sa bebom za mene je bio potpuni fijasko i da nije bilo Sašinog tate, koji se pokazao mnogo spremnijim i spretnijim, ja i dan danas ne znam kako bih izgurala taj period. Nisam očekivala da nespavanje, dojenje (ustvari više pokušaji dojenja i 24-časovno izmlazanje), i nedostatak mrve slobodnog vremena može da bude toliko naporno, a najporaznije mi je bilo saznanje da baš toliko ništa ne znam oko bebe. U porodilištu su nam održali polusatni kurs kako se prepovija beba na lutkama koje su dva puta veće od bebe! Nikada neću zaboraviti kako sam u trenutku, dok sam gledala kako vešte babice sa lakoćom „presvlače“ lutke, pomislila – Pa, ovo je lako. A koliko zapravo nije bilo lako govori činjenica da je Sašu po dolasku iz porodilišta presvukao tata, jer ja nisam imala nikakvu ideju kako da u onolike pelena umotam bebicu koja je tri puta manja od one lutke iz porodilišta!
Već posle mesec dana i prve kontrole, kada nam je pedijatar rekao da bebac lepo napreduje, da je sve OK, da je zdrav, ja sam se opustila i sve oko bebe je postala rutina. Od tog trenutka nisam više osećala nikakav pritisak i strah da ću nešto uraditi pogrešno, postala sam sigurnija i počela sam stvarno da uživam sa svojim sinom. Kako je Sale rastao tako je sve bilo lakše, zaista se više nikada nisam osetila nesigurno kao u tih prvih mesec dana. Posebno olakšanje je bilo i to što tada nisam radila i nisam morala da brinem ko će ga čuvati. Prve tri godine smo proveli zajedno i taj period pamtim kao najbezbrižniji i najlepši.
Po mom iskustvu, koje su prednosti i mane majčinstva u u 20/30/40-im?
Iz ove perspektive vidim samo prednosti. Ja sam dete rodila sa 24 godine (smešno mi je što sam tada mislila da je trebalo i ranije), zaista sam bila u punoj fizičkoj snazi, bila sam mnogo opuštenija, rasterećenija, bezbrižnija nego u nekim kasnijim godinama života. Ništa mi nije bilo teško, ni fizički naporno. Naši roditelji, pa čak i moji baba i deda su tada još bili u godinama kada su držeći i mogli su da nam pomognu. Posebno je bilo lepo što su i moje drugarice većinom u to vreme već imale ili dobijale decu, tako da mi je okruženje bilo samo za poželeti. Danas čujem da se mame „žale“ kako nemaju razumevanje od drugarica koje nisu još dobile decu, da se prijateljstva raskidaju jer su im se promenili prioriteti i ritam života. Meni je taj period bio divan. Druga stvar, koju takođe sada vidim mnogo jasnije, je kako je Sale rastao i krenuo prvo u vrtić, pa u školu, tako sam ja imala više vremena i želju da se posvetim poslu i da polako gradim karijeru.
Da li pamtim neke duhovite situacije u kojima sam se našla kao novopečena mama?
Prošlo je mnogo vremena otkako je moj sin bio mali, dosta toga se zaboravi vremenom. Ono što pamtim je da je Sale kao dete sve shvatao previše ozbiljno. Na primer, kada smo ga učili da treba da pere ruke pre jela, on bi ih oprao bar desetak puta do jela. Čim bi prstićem nešto dodirnuo na putu od kupatila do trpezarije, mislio bi da se „isprljao“ i tako se bezbroj puta vraćao da ih opet opere.
Iz sadašnje pozicije, šta bih savetovala mladim ženama – kada je pravo vreme za decu?
To je veoma lična stvar, tako da je odgovor – onda kada požele da budu mame. Iako sam sad iz ove perspektive ja bila zaista mlada, sećam se da sam toliko želela bebu da nisam imala nikakvu dilemu. Nikada nisam ni pomislila da je trebalo kasnije da rodim. Tako isto verujem da svaka žena zna kada joj je pravi trenutak da postane mama, za to jednostavno nema pravila niti bilo ko može da kaže koje je vreme pravo. Inače je u životu važno slušati sebe i svoj unutrašnji glas, on nikada ne greši.
Roditeljstvo iz mog ugla – čemu me je iskustvo naučilo i šta smatram najvažnijim u odnosu roditelja i deteta?
Jedna, meni najvažnija stvar oko koje nikada nisam imala dilemu je odnos poverenja sa detetom. Znala sam da želim takav odnos da dete uvek može sve da mi kaže i da se ne plaši da će biti kažnjeno i da ja njemu uvek mogu sve da kažem. I tako je i bilo, i tako je i danas. Iskustvo mi je potvrdilo da dete treba od prvog dana posmatrati kao osobu koja zaslužuje naše poverenje i poštovanje, da je to mali čovek koji uz nas uči o životu i o sebi. Naša deca nisu mi, i koliko god nam se neke osobine, ponašanja i reakcije možda ne dopadaju (a to su uglavnom one stvari koje su potpuno različite od naših), moramo poštovati te razlike. Nije uvek lako, ali kada imate taj odnos poverenja onda o tome možete da razgovarate i da pokušate da bolje razumete jedno drugo. Taj odnos se gradi od malih nogu, a prvu dobrobit toga osetite kada dete uđe u pubertet i onda ste zahvalni i srećni što vam se taj stav i trud isplatio.
Ovo me niste pitali
Znate ono kad kažu „malo dete mala briga, veliko velika“ – e, pa istina je! Mene je oduvek nerviralo kada mi je, u trenutku kada prolazimo kroz fazu nejela ili skidanja pelena, neko govorio– Ma nije to ništa, uživaj dok je mali, videćeš kad poraste! Ali, ispostavilo se kao tačno. Sve dok imamo dete „pred očima“, dok znamo da spava tu pored nas, da je jelo to što smo mu dali, da možemo da vidimo šta radi i kako provodi vreme – imamo privid kontrole koja nam donosi osećaj mira i sigurnosti. Kako raste tako se se ovo menja i situacije postaju složenije. Prirodno je da će sa nekim drugim provoditi vreme, da će neki obrok i preskočiti, a taj osećaj da ne znamo (čitaj – ne vidimo) gde je i sa kim i šta radi… unosi neku nesigurnost i pojačava osećaj brige. Šta je meni tada pomagalo? Prvo onaj odnos poverenja koji sam spomenula, kao i da se prisetim sebe u tim godinama i da ne radim i ne govorim ono što je meni tada smetalo. Sve su ovo prirodne stvari, jedino što, sada kada ste vi u ulozi roditelja, sve izgleda drugačije i „strašnije“ nego kada ste bili dete.
Izvor: Detinjarije.com
Nema komentara.