Monja Jović je urednica u izdavaštvu udžbenika, dramska spisateljica i scenaristkinja, doktor književnosti. Kao mama tri kćerke, za Detinjarije govori o svom roditeljskom iskustvu.
O meni
Teško je ono što radim predstaviti ukratko, jer se bavim različitim stvarima. Možda je najtačnije reći da sam čitalac. Završila sam i doktorirala književnost i sve moje aktivnosti proizilaze iz toga što sam čitalac. Čitalac sam i kad uređujem udžbenike, što je moj svakodnevni posao, i kad pišem scenario i učestvujem u produkciji filma, i kad pišem dramski ili neki drugi tekst, i kad razgovaram sa ljudima. Iz čitanja teksta proizišlo je moje čitanje sveta i ljudi. Ono nije bez manjkavosti, ali bez čitanja bih sigurno bila mnogo izgubljenija.
Ja mama u 20/30/40-im – kako sam se snašla u novoj ulozi?
Ja sam mama tri kćerke. Postala sam mama u srednjim dvadesetim. Poslednje dete rodila sam u ranim tridesetim. Za mene je roditeljstvo bilo jedno od najvažnijih iskustava kad je u pitanju lični rast. Prva važna stvar koju mi je donelo verovatno je iskustvo praštanja – moje majčinstvo mi je omogućilo da oprostim svojim roditeljima. Shvati čovek da dete ne dolazi sa uputstvom za upotrebu i da svi na njega prenosimo nasleđene modele. Tako da, ukoliko sam imala išta oko čega bih pametovala majci i ocu o sopstvenom vaspitanju – od toga sam odustala odmah i počela se baviti sobom. Za mene je rođenje prvog deteta bilo u tom pogledu pomalo i traumatično – suočilo me sa brigama i strahovima koji su kod mene verovatno bili posledica specifičnog izbegličkog iskustva. Najvažniji zadatak za mene bio je kako prevazići anksioznost koja je dolazila od osećanja da sam jedno savršeno i potpuno nezaštićeno biće donela na svet koji sam, od rata naovamo, doživljavala kao užasno i ugrožavajuće mesto. To se nije dogodilo preko noći, i verovatno se ne bi ni dogodilo da nisam imala životnog saputnika sa kojim sam o tome mogla otvoreno da govorim i koji mi nije dozvolio da me to osećanje preuzme u potpunosti. Mislim da je moj muž mnogo darovitiji roditelj od mene. Roditeljstvo je dar, kao i svaki drugi. Neko jednostavno bolje razume decu, odnose, postupke. Imala sam sreću da sam mogla da učim od njega. I čini mi se da je čitav taj splet odnosa na kraju rezultovao time da sam sa svakim sledećim detetom uspevala pomalo da se unapredim, a onda i da se unazad ispravim. Mislim da je, primerice, za moj odnos sa najstarijom kćerkom mnogo značilo to što sam postala majka i narednim dvema. Mogla sam da ispeglam sve one strahove i brige koje sam verovatno prenosila na nju kad je bila mala, mogla sam da joj se za to nekako izvinim i da zajednički radimo na tome da ona sada bude ono što jeste – sigurna mlada osoba od koje i ja učim.
Po mom iskustvu, koje su prednosti i mane majčinstva u u 20/30/40-im?
U dvadesetim godinama imate više fizičke energije, to je jednostavno biološka činjenica. U tridesetim više iskustva. U četrdesetim – ne znam, možda u četrdesetim roditeljstvo uspeva najviše da osveži naše viđenje sveta. Poznati stih kaže da su „pjesnici čuđenje u svijetu“. Mala deca to definitivno jesu. Postoji trenutak u kom shvatite da su za vaše dete podjednako velika čuda svakodnevne stvari koje imamo u iskustvu – maslačak, opušak koji se dimi na trotoaru, pseća njuška, sopstvena senka ili nešto sasvim neverovatno – da pored njega proleti čovek, sa neba se spusti leteći tanjir i u parku se pojavi dinosaurus. Jednostavno, sve su to senzacije istog reda, jer je detetu sve novo i sveže. I onda i vi, kao roditelj, deka ili baka, počnete tim svežim očima posmatrati svet. I uhvatite sebe kako se čudite maslačku. Ne znam, možda je to još intenzivnije u četrdesetima, kad je klackalica života na sredini.
Da li pamtim neke duhovite situacije u kojima sam se našla kao novopečena mama?
Naša srednja ćerka, Milica, koja je po kući paradirala u sestrinom baletskom kostimu i tatinim naočarima za plivanje, od koje smo sklanjali makaze jer je sekla sve podložno sečenju – od kablova na lampama do sopstvene kose – jednom se sa tri godine popiškila u eksponat wc šolje u salonu keramike, a mi smo reagovali jednim nezrelim bekstvom iz objekta. Najstarija, Milena, mnogo se družila sa mojom nezaboravnom babom, jednom otresitom starom Banijkom, i onda je redovno izbacivala babine fraze koje su iz usta trogodišnjeg deteta bivale povremeno stvarno urnebesne. Znala je tako nekom odraslom da kaže, kad oseti da je taj začikava: „Znam te ja u starim opancima!“ Pritom je imitirala babin poznati sumnjičavi čkilj. Lenku, najmlađu, otkad je prohodala skidamo sa drveta. Jednom smo i u nabujalu Savu skakali za njom. Trećeg dana škole u prvom razredu vratila se kući bez cele jedne nogavice. Nogavica je ostala na drvetu, kao zastava. Sve tri su potpuno osobene i sasvim različite i ja često kažem da se osećam kao majka tri jedinčeta.
Iz sadašnje pozicije, šta bih savetovala mladim ženama – kada je pravo vreme za decu?
Svako ima svoje vreme, nije to nekakav algoritam. Pravo vreme je kada u vama postoji mesto za dete, kada ono ima gde da dođe. Morate za njega napraviti mesta – duhovnog mesta. Živa duša dolazi da bude deo vašeg života zauvek. Dete traži unutrašnje raskrčivanje. Jednostavno, potrebno je mesto za toliku količinu svetlosti, radosti i ljubavi. Potrebno je mesto i za pojačanu pažnju nad sobom – za sve vaše strahove, nedoumice, suočavanja sa sopstvenim slabostima, sa glupostima koje se u nama natalože. To ne znači da vas to blokira na drugim poljima u životu; naprotiv. Napravivši mesta za događanje jedne nove ličnosti, vi sebe otvarate za sve drugo. Sad, neko to uradi sa dvadeset, neko sa četrdeset. Neko ima harmoničan odnos sa partnerom koji daje podršku i koji je kod samog sebe isto to mesto napravio i raskrčio, a neko sve to radi sam. Takođe, smatram da je sasvim u redu da neko prepozna u sebi da tog mesta nema, ili da ga nema sad. Ujedno, ne favorizujem biološko roditeljstvo. Imam nekoliko prijatelja koji su usvojili decu i njihova roditeljska ljubav i ispunjenost ne zaostaju za mojom, možda je u nekim aspektima i prevazilaze, i u meni, koja te odnose posmatram sa strane to zaista pobuđuje divljenje i radost, naročito jer znam kroz šta su prolazili da bi bili roditelji.
Roditeljstvo iz mog ugla – čemu me je iskustvo naučilo i šta smatram najvažnijim u odnosu roditelja i deteta?
Moja omiljena dva citata o roditeljstvu su onaj starca Porfirija i Astrid Lindgren. „Postanite sveti, i nećete imati problema sa decom“, jedan dubok savet koji roditelje upućuje na to da se pre svega bave ličnim razvojem, duhovnim samousavršavanjem, a iz tog rada na sebi će proizići i bolji odnos sa decom. Drugi: „Deci je potrebno da budu voljena i pomalo zanemarena“ – uči nas da je odnos između roditelja i dece sličan bilo kom drugom odnosu u našim životima po tome što je svodiv na dramu slobode i ljubavi. I naš odnos sa Bogom je drama slobode i ljubavi. Dete mora imati prostor slobode, slobodnog istraživanja sopstvene ličnosti, darova, težnji. Istovremeno, ono mora osećati da je voljeno bez obzira na osobine svoje ličnosti, na svoje darove i težnje. Ta ljubav u kojoj dete celim bićem volimo zbog onoga što ono jeste ne znači isto što i ono pomalo banalno „volim te takvog kakav jesi“ – jer u tome nema razvijajućeg principa. Volim ono što ti jesi, tvoju ličnost, nepovredivo dragocenu, jedinstvenu. Ona nije samo ono što si ti sada (to je ona zamka voleti drugog takvog kakav jeste) – ona je i sve ono što ti možeš biti, svi tvoji potencijali, sva lepota koja iz tebe može da se razvije. Verujem da naš celokupni odnos sa drugima treba da bude takav – stvaralački. Da je naš zadatak u svetu da svima sa kojima se sretnemo, a sa našom decom naročito – pomognemo da se stvaralački i ljudski razviju, da postanu bolji. Za to je potrebno da kod sebe negujemo empatiju prema drugima i hrabar pogled u sopstvene slabosti. Ponekad ćemo te slabosti morati priznati i svojoj deci, jer je važno da i oni nauče da saosećaju. Možda i tako što će shvatiti da mama i tata nemaju odgovore na sva pitanja i da to nije tako strašno, tražićemo ih zajedno. Najdivnije u roditeljstvu jeste mogućnost da se licem u lice susretnete sa tajnom ličnosti. Čim se dete rodi, osećate da je ono jedinstvena ličnost i to vas učini skrušenim. Shvatite da vam je to malo biće samo povereno na staranje, da ono nije vaše vlasništvo. Osetite da u toj tajni detetove ličnosti postoji zametak nekog večnog otiska koji prevazilazi vaša znanja i veštine. Shvatite, naposletku, sopstvenu neadekvatnost. Razumete dobro da vi niste dovoljno pametni i sposobni da bilo koga valjano oblikujete. Sav vaš ego padne pred tim malim bićem. I ako to dozvolite sebi, ako dozvolite taj trenutak potpune ranjivosti – to postane trenutak u kom počinjete da učite da dajete slobodu. Prvo svom detetu, a onda i drugima.
Detinjarije već šest godina organizuje kulinarske radionice sa Nenadom Gladićem – Lepim Brkom, na temu đačke užine i doručka, sa ciljem da se deca uključe u spremanje hrane i počnu zdravije da jedu. Kakva je situacija u vašoj porodici po ovom pitanju?
U našoj porodici situacija je pod bakinim budnim okom i kontrolom, i niko zasad nema primedbi. Moja mama je najbolja kuvarica na svetu (primećujete kako su za svakoga od nas naša mama ili baka najbolje kuvarice na svetu). Uticaj njene kuhinje je toliki da naša najmlađa kći Lenka mašta da bude profesionalna kuvarica kad poraste. Naša deca zahvaljujući pre svega njoj stiču kulturu ishrane kakvu im ja sama, sa svojim tempom života, verovatno ne bih stigla pružiti. I na tome sam joj beskrajno zahvalna.
Ovo me niste pitali
Niste me pitali šta radim ove subote uveče. U Bitef teatru, 1. 2. u 20 h daje se pozorišni komad “Kiri i Klodel”, prema mom tekstu. Tekst sam pisala kao stilsku vežbu, da bi moj muž, reditelj Ivan Jović, mogao da je radi sa našom najstarijom ćerkom. Međutim, sve je ispalo mnogo ozbiljnije. Zato je podnaslov drame: “stilska vežba sa dramskim posledicama”. Ivan mnogo voli taj tekst, i znala sam da će naći način da ga postavi. U pitanju je ženska duo drama, kojoj su u njegovoj režiji dodata dva lika izvučena iz didaskalija. Scenografiju čine zid i stolica. Pitanja smisla postavljaju žene – to se obično ne radi. Žene u dramskoj književnosti uglavnom ne diskutuju o egzistencijalnim pitanjima, jer onda ne bi imao ko da priča o muškarcima. Kiri i Klodel pokušavaju da prevaziđu egzistencijalna ograničenja zajednička svim ljudima bez razlike. Mislim da je ekipa koja je iznela predstavu sjajna i ja uživam uvek kad ih gledam. Uživam verovatno najviše u tome što se tekst od mene odvojio i živi svoj život. Način na koji su ga svi nadogradili i obogatili svojom kreativnošću – i reditelj, i glumice – Anđela Popović, Jelena Cvijetić, Maja Sofronijević, Ana Ćuk; i kompozitorka Ana Ćurčin, i živa truba na sceni Marina Milošević – čini me istinski srećnom i privilegovanom.
Izvor: Detinjarije.com
Nema komentara.