Nikad ne koristiti uvređenost kao „vaspitno sredstvo“. A to se događa kada mama dugo ostaje uvređena i na sve moguće načine to pokazuje detetu u nameri da kod njega izazove osećanja krivice i kajanja. Avaj, takvo „vaspitavanje“ ne može da donese dobre rezultate.
Foto: Freepik
Kad se čovek „zaglavi“ u uvređenosti
U ovom pak slučaju možemo reći da je uvređenost kod čoveka dobila formu strasti [1]. U hrišćanskom poimanju, strast je svojstvo ljudske prirode koje je najpre bilo dobro i korisno, ali potom je pogrešnom upotrebom izobličeno do neprepoznavanja i preraslo je u opasnu bolest.
Od razumnog načina suzbijanja takvog besa i pokazivanja izazivaču uvrede da ti je naneo bol, uvređenost može da se izrodi u strast, u bolesno stanje. To se događa kada se čovek „zaglavi“ u uvređenosti i ona čak, suprotno svakoj logici, počinje da mu donosi zadovoljstvo. Takva strast se u pravoslavnoj tradiciji naziva „pamjatozlobije“[2]. Prepodobni Jovan Lestvičnik je pronašao vrlo slikovitu metaforu za ovu strast: „…trn zaboden u dušu, neprijatno osećanje u kojem se s gorkom nasladom uživa“.
UVREĐENOST JE PRIRODNI MEHANIZAM OBUZDAVANJA BESA I SIGNALIZIRANJA PARTNERU DA NAS JE POVREDIO. ALI ONA „FUNKCIONIŠE“ NA TAJ NAČIN JEDINO KOD LJUDI S PRIBLIŽNO ISTIM ISKUSTVOM RAZUMEVANJA OSEĆANJA DRUGOG ČOVEKA.
A šta se zbiva kada je kod učesnika u sukobu to iskustvo različito, recimo, kao kod mame i njenog petogodišnjeg sina? Radi lakšeg razumevanja, razmotrićemo ovu situaciju tako što ćemo je raščlaniti.
Prvo pitanje: Može li mama da se razbesni na svoje dete? Veoma lako! Ona je živ čovek i može da oseća bes, na primer, kada je dete izuzetno nemirno, kada ne sluša ili neće da skupi svoje igračke. Mame su samo u knjigama za decu i crtanim filmovima uvek dobre, nežne, pune razumevanja i beskrajno strpljive. U stvarnom životu, kod svake mame je mnogo takvih „iritirajućih“ situacija. Nju može čak i najbeznačajnija stvar da rasrdi, ako je vrlo umorna, neispavana, ili se zdravstveno ne oseća najbolje.
Drugo pitanje: Hoće li tako ljuta mama ispoljavati agresiju prema detetu? Mada su moguće razne varijante, ipak se u tim prilikama svaka mama trudi, srazmerno svojoj snazi, da se zauzda i, verovatno, nema potrebe da navodimo njene razloge za to.
Treće pitanje: Kako se naziva osećanje koje nastaje kada se takav bes istog časa guši i skriva, jer ne može da ima ventil u agresivnom ponašanju? Da, to i jeste – uvređenost. Sa stisnutim vilicama, čvrsto skupljenim usnama, ukočenim staklenim pogledom.
Došlo je vreme za četvrto i glavno pitanje: Da li uopšte petogodišnje dete može da „pročita“ pravilno znake uvređenosti na maminom licu i shvati da je mama povređena, da se oseća loše, da je treba požaliti i podržati? Pouzdan odgovor je da u tom uzrastu dete ne ume tako fino da raspoznaje osećanja drugih ljudi. Ono još uvek nije u stanju, kada ugleda mamino izmenjeno lice, da kaže: „Mila moja mamice, izgleda da nešto nisam dobro uradio. Reci mi šta te je rastužilo“. Najverovatnije, dete čak neće ni primetiti tu promenu i ponašaće se kao da se ništa nije dogodilo.
Iz ovoga sledi vrlo važan zaključak. Signalna funkcija uvređenosti ne radi u odnosima s decom. Ne zato što je dete grubo i neosetljivo, ono je malo i još ne ume da razume osećanja, ni tuđa, ni svoja. U ovoj situaciji, uvređenost tek polovično može da obavi zadatak – pomažući mami da suzbije bes i ne iskali ga na detetu koje ne shvata šta se dešava. Ipak, ono što mama treba da uradi jeste da mu otvoreno kaže šta oseća. I da ne očekuje od deteta čudo pronicljivosti, jer ona nije svojstvena njegovom uzrastu.
Ne prebacujte odgovornost za svoja osećanja na dete
Čini se da nema ničeg lakšeg od toga da se detetu saopšte svoja trenutna osećanja. Međutim, i tu postoji pravilo bez kojeg takav razgovor, gotovo sigurno, neće uroditi plodom. Ono glasi: Treba govoriti isključivo o sebi i o svojim osećanjima, ne prebacujući na dete odgovornost za njih. Na primer, umesto „ Evo vidiš do čega si me doveo!“, reći „Vrlo sam tužna, imam želju da plačem. Zaista ne volim kad se nas dvoje svađamo“. Tako formulišući izjavu, mama pomaže malenom biću ne samo da se uči da razume njena osećanja, već i da govori o sopstvenim, da ih deli s drugima. Zapravo, dete se najčešće ružno ponaša jer ne ume da tačno izrazi ono što u tom času oseća, što ga čini neraspoloženim ili ljutim.
Nikad ne koristiti uvređenost kao „vaspitno sredstvo“
Naravno, ovde nije reč o povlađivanju deci u njihovim hirovima. Vaspitavanje nije moguće bez razumnih ograničenja. Ali u slučaju majčine ljutnje na dete, prvo ona mora da nauči da se izbori sa svojim osećanjima. U tome može veoma da joj pomogne još jedno pravilo: Nikad ne koristiti uvređenost kao „vaspitno sredstvo“. A to se događa kada mama dugo ostaje uvređena i na sve moguće načine to pokazuje detetu u nameri da kod njega izazove osećanja krivice i kajanja. Avaj, takvo „vaspitavanje“ ne može da donese dobre rezultate. Dete ne razume razloge takvog maminog ponašanja, ono vidi jedino da ga ona više ne voli, da s njim neće da razgovara i da se igra. I to lišavanje majčine ljubavi za njega je – prava katastrofa. Ma koliko da je pre toga bilo nevaljalo, mama je svejedno za njega glavni čovek na svetu, ona je taj svet, a njena briga i ljubav – životna snaga bez koje mu nema opstanka. Dok gleda mamino kameno lice, čvrsto skupljene usne i sluša njeno hladno „Skloni se, ne želim s tobom da razgovaram“, ono vidi isključivo to da ga mama odbacuje. Njegov maleni svet se ruši, ono je užasnuto pred propašću koja mu preti i shvata tek jedno: da bi se spaslo, mora po svaku cenu da izmoli oproštaj od mame. Naravno, dete ne povezuje trenutno zbivanje s nedavnim sukobom zbog razbacanih igračaka ili nepojedene kaše. Njemu nije do toga, ono je prepadnuto i skrhano. U njegovom jecaju „Mamice, izvini!“ postoji samo molba da mu se vrate ljubav, život i mir bez kojih je odjednom ostalo. I kada ga tim istim ledenim glasom mama pita: „A šta treba da ti oprostim?“, ono je potpuno pometeno, jer nema odgovor. Mamu to samo još više srdi, ona smatra njegovo ponašanje neiskrenim i nastavlja svojom uvređenošću da kažnjava nevaljalo dete. Razume se, kasnije će mu ona oprostiti, zagrliće ga, pomaziti po glavi i reći mu: „I, jesi li sad shvatio da tako više ne smeš da se ponašaš?“ Uplakano dete će poslušno klimati glavom, priljubljući se uz toplu maminu ruku, ali, umesto s poučnom lekcijom, ono će iz svega ovoga izaći jedino s doživljajem odbačenosti. Ono sada zna da mama u svakom trenu može da mu uskrati ljubav i da je to veoma bolno. U samom središtu njegovog dečjeg postojanja – u odnosu s mamom, svet za njega prestaje da bude sigurno mesto. I postaje strašno živeti u takvom svetu. A što češće mama bude pribegavala takvim „vaspitnim merama“, imaće sve manje izgleda da postigne željeni rezultat. Kada se bolne situacije ponavljaju, dečja psiha snižava osetljivost na njih, da bi se zaštitila od bola i straha. Ali nije moguće smanjiti silinu samo jednog osećanja, zato se kod deteta snižava opšta sposobnost za doživljavanje osećanja. Njegova duša se ledi slično srcu Kaja iz bajke o Snežnoj kraljici. Ono počinje i radost da prima „mlako“, a zajedno sa svojim bolom prestaje da oseća i tuđi.
Međutim, najteža posledica takvog „vaspitavanja“ je uverenje deteta da ljubav mora da se zasluži, da se vole dobri, oni koji ne prave greške, već uvek i sve čine pravilno. Ovakva postavka stvari je krajnje pogrešna s hrišćanskog stanovišta. Bog govori da se ljubav ne daje po zaslugama primaoca, već po milosti davaoca: … ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji vas mrze i molite se za one koji vas vređaju i gone; da budete sinovi Oca svojega koji je na nebesima, jer On zapoveda svom suncu, te obasjava i zle i dobre, i daje dažd pravednima i nepravednima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakvu platu imate? Ne čine li tako i carinici?[3]
Da, mama može zbog sopstvene slabosti da se jako naljuti na dete. Da, ona može svoj bes momentalno da „prepakuje“ u uvređenost kako ne bi uplašila dete za vreme svađe. Ali daleko je od pameti da koristi uvređenost kao način za vaspitavanje. Štaviše, njega potom suviše skupo plaćaju i dete i majka.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Ti si blistava zvezda, ali ponašanje ti je nepovoljno
Sa ciljem da se prepozna i na što bolji način razreši situacija u kojoj je, kako kaže autorka, razgovor besmislen, Štefani Štal savetuje sledeće: Nažalost, ima situacija u kojima ni...
Nema komentara.