To je bio moj treći pokušaj da od Sunca Sina u zlatnom gradu napravim čoveka. Evo nas, majka i sin, nakon duge tri godine, ponovo živimo zajedno. A za te tri godine – puno toga se desilo. Od nove dece, do novih gradova, novih knjiga i pogleda na svet. Godine…

A za te tri godine – puno toga se desilo. Od nove dece, do novih gradova, novih knjiga i pogleda na svet. Godine su se načičkale i na jednoj i na drugoj strani, ali mi se ipak čini da se njegovih 15 nakostrešilo na mene kao petnaest bodlji na koje se navučem svako malo.
Gledajući u papir na kom je trebalo da napiše svoj plan aktivnosti za svaki dan (kako bi smo izbegli atrofiju njegovih mentalnih i fizičkih mišića). Videla sam da pod stavkom: “USTAJANJE” piše “u 8:31”. Bilo je ispisano roze flomasterom, nekim nakaradnim rukopisom. Po hiljaditi put sam pitala: da li mi magareće uši onako nonsarlantno padaju preko ramena ili tek vire, tek, tek…sasvim stidljivo, ostavljajući mi, ipak, prostor za nešto dostojanstva koje mi pripada kao i svakom drugom čoveku, pa i roditelju tinedžera.

Ne znam odakle mi snaga da se natežem s ovim prkosnim čudom, dok balansiram na nevidljivim žicama koje svi ostali ukućani (još troje dece i svakako muž) vukljaju na svoju stranu, a prema svojim ličnim potrebama.
Dok sedimo za trpezarijskim stolom ukrštenih kopalja, gledam ga pomalo iskosa i postajem sentimentalna i besna istovremeno. Taj nedostupni momak čupave kose, bezbrazan, bezosećajan, nezainteresovani marsovac, usporen i lepljiv kao neka ljigava masa koja se lepi za sve i svašta… pojma nema s koliko sam nestrpljenja čekala njegov dolazak u Prag. Ne zna koliko sam se brinula da u poslednjem trenutku neće odustati i ostati u Beogradu. Ne zna koliko puta sam presedela do zore razmišljajući o njemu u novoj školi, novom društvu, novoj zemlji, gradu… Koliko puta sam počela nešto da mu pišem, pa prestala (neću da smaram), pa opet počela… Ili ga gledala krišom dok spava, kada je napokon stigao, pitajući se jel to onaj isti “od onda” ili je to sad neki drugi sin…
Ah. Danas deca ne smeju da se biju. To je jasno. Zabranjeno je ko pušenje u službenim prostorijama. A i kako tući ovoliko dete-čoveka, veće nego ja sama. Ne smemo ni da ih kritkujemo, vređamo niti da im sudimo. Ne smemo ni da ih pritiskamo. Molim vas, to nikako. Pa, znate li kao se oni osećaju?! Iako oni “pokušavaju da probiju granice” i to ne čine baš s puno takta, naše je da s tačke ljubavi i razumevanja, kao sveci u odorama, uvidimo da je to put odrastanja i da ga blagoslovimo – tako što okrenemo drugi obraz? !
Nema spasa za loše roditelje. O tome je trebalo da mislim ranije, dok sam sejala, izgleda. Da sam se se duže igrala u pesku u parkiću, taj mališan bi bio pun ljubavi i danas bi se sa manje drkosti opirao mojim roditeljskim pravilima. Da sam više fotografisala, tapšala i vikala “Sine, savršen si”. Možda – da sam bila odanija drugim majkama iz razreda. Ko zna. Ili da se nisam razvela, tek to. Užas. Trebalo je ostati u lošem braku zbog ovog tananog bića. Ili ne, nikako nije trebalo ostati u lošem braku zbog tananog bića. Ko će ga znati.
Zaista mi se čini da je dojenje kao majčinski izazov veoma precenjeno. I prirodan porođaj i sve teme vezane za epiziotomiju. I noćno spavanje. I rađanje mlađeg brata ili sestre. I puzanje, prohodavanje i skidanje pelena. A naročito polazak u vrtić i polazak u školu. Sve to zajedno i sve te teme, sa sve angažovanom literaturom, radionicama, blogovima, udruženjima i plakatima – meni danas predstavljaju jedno bezopasno kijanje i curkanje nosa u odnosu na ovu podmuklu zarazu u obliku adolescencije koja me je spopala. Od ovoga, istina, ne može da se crkne, iako su svi simptomi crkavanja prisutni.
Nažalost (ili ipak na sreću), sve moje prijateljice, poznanice i sestre imaju divnu decu i pozitivna iskustva. Nijedno dete u pubertetu, osim mog, nije ovoliko bezobrazno. Niko ne zna kako se to tako poklopilo, ali eto. Takav je život. Zbog toga se sve moje kuknjave meni vraćaju ko eho Pepi Prase u onoj epizodi kada se dernja na litici. Nema spasa za loše majke. Sama šljapkaj u toj smrdljivoj bari adolescencije dok ona ne presuši i smrad ne ispari, te se ova faza zameni nekom drugom, još “gotivnijom”.
Pa, da , mislim, ne mora da bude to sad neki jak udarac, ali da te šljapne, zakači…
Pa kada recimo?! Pažljivo ga pita i nagne malo glavu u desno.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: TINEJDŽERI
Iz ugla jedne tinejdžerke: Moja prababa vs. Holandija
Piše: Natalija Tomić, 18 godina Zamislite sliku: omala, skromno opremljena kuća smeštena u zelenilu. Nema gradske buke i gungule. Iza kuće je baštica u kojoj je zasađeno nešto povrća. Nađe...
Iz ugla jedne tinejdžerke: Nekome je važno da sam dobra, nekome važnije da sam dobro
Piše: Natalija Tomić, 18 godina Negde početkom juna, razgovaram sa tatom. “Poludeću od učenja. Ne mogu više…” kukam ja. “Šta te muči? Koji predmeti su problem?” pita tata zabrinuto ali...
Zbog čega tinejdžeri ne reaguju na majčin glas?
Kada su u najmlađem uzrastu, deca s posebnom pažnjom prate majčin glas i izdvajaju ga od svih ostalih. No kako odrastaju, više ih privlače glasovi nepoznatih ljudi. Tako u tinejdžerskom...
Ignorišemo ogromnog krivca za epidemiju depresije kod tinejdžera
Mentalno zdravlje tinejdžera s razlogom zabrinjava današnje roditelje: preko trećine srednjoškolaca kaže da su osetili stalnu tugu ili beznadežnost, i otprilike svaki peti u izveštajima je izjavio kako je razmišljao...
1 komentar.