Ali dolazi dan kada se odjednom, iznenada i sasvim neočekivano – podmlade. Prestali su da budu stari i postali ste gotovo vrsnici. I ponovo možeš trčati kod mame i pričati joj sve: o nesrećnoj ljubavi, o poslu, o vremenskoj prognozi, o tome da je od sveg pića najbolje pivo, pa čak možete i zajedno kupovati haljine. Jer ona se, bez sumnje, u haljine razume bolje. Možeš s njom piti vino i razglabati o svemu na svetu. Možeš ponovo da šmrcaš u njezinom krilu a ona da te miluje po kosi, namotavajući neposlušne lokne na prst kao onomad. Možeš da tražiš savet pa da podneseš izveštaj je li pomoglo.
I tata se podmladio. Od starca koji ništa živo ne razume, koji je svoje proživeo, on se zagonetno pretvara u neverovatno eruditnog druželjubivog muškarca. S njim se može o svemu pričati (naravno, izbegavajući skrivene teme koje su samo za mamu). Može se bez daha sporiti o politici i ekonomiji. Razmatrati pad kursa, gde i kako kupiti povoljno neki gedžet, kakav šator poneti ako ideš na tri dana u nepoznatom pravcu na neko pusto ostrvo… Možeš pozvati ujutro da pitaš šta da radiš, kola neće da upale: gde da pritisneš, šta da povučeš, kud da ih odvezeš. Podigneš haubu, gledaš ko budala i u devet od deset slučajeva postupiš po prvom savetu: pozvati onoga ko se razume u to.
A onda dolazi dan kad shvatiš da su prebrzo odrasli. Postali su skroz odrasli i nalaze se potpuno van kontrole. Telefoniraš im, a oni se uporno ne javljaju. Ti uporno zoveš. I najzad se jave: gde ste vi bre i što se ne javljate, brinem se! A oni će tebi: vidi srce, mi smo odrasli ljudi i imamo neka naša posla, nismo čuli telefon u gužvi. Ti se zadevetiš: odrasli!? Vi ste, moliću lepo, odrasli!? A ja? Ja sam van sebe od brige – recite makar gde ste! Mama se smeje u telefon: tačno gde treba, ti ništa ne brini. I u tom času shvatiš da su prebrzo odrasli. Prebrzo.
Nisi se ni okrenuo, a roditelji već odrasli. Idu gde hoće, nešto sami rade, i čak te ne izveštavaju uvek i o svemu. Sediš s telefonom u ruci i srce ti preskače: kud li su sad otperjali? Međutim, ispostavlja se da su oni jednostavno porasli veliki. Odrasli. Prebrzo. Tako brzo da shvataš jedno: nikad se nećeš navići na to. Porasli a da nisu ni trepnuli. I to tebi u inat. Pa se ti sad snalazi kako znaš i umeš sa tako odraslim roditeljima kojima ko zna šta sve neće pasti na pamet i šta ti sve ne mogu prirediti.
Odabrala i prevela: Vesna Smiljanić Rangelov
Izvor: http://pravotnosheniya.info/Roditeli-4481.html