Pa se ti sad snalazi kako znaš i umeš sa tako odraslim roditeljima kojima ko zna šta sve neće pasti na pamet i šta ti sve ne mogu prirediti.
Roditelji su divna bića. Najdivnija na planeti.
Prvo su neverovatno odrasli. Trčiš da im pokažeš ogrebotinu na kolenu, skačeš u mamino krilo: mamice, ljubi da prođe – i siliš se da ne zaplačeš jer si vrlo veliki. Oni su najpametniji: tata zna sve – zašto je Mesec nekad žuti, nekad crven, zašto je trava zelena, gde oblaci idu preko noći, zašto pas laje… pa još ume i da mrda ušima, a to je, razume se, najteža stvar od svega što uopšte postoji na svetu. On je najjači i najpametniji. Pa, skoro da je tako. Jer je najpametnija naravno mama. Ona zna kako da pirne u koleno da prestane, ume da neprimetno ostavi bombonu na najvidljivijem mestu, ume da priča smešne priče i da imitira žabu tako što smešno skače na sve četiri i krekeće. Svaki dan te traži bez obzira što se ti uvek kriješ u ormaru. A ona iako je najpametnija uvek te jedva nađe. To je zato što si se ti tako dobro sakrio.
Najpametniji ostaju zadugo: kada ti na primer ne ide računanje i kad se matematika pretvori u Baba Rogu koja je toliko strašna i grozna da ti dođe da se sakriješ pod krevet i ostaneš onde zauvek samo da se nikad više ne sretneš s tom grozotom – eto ga tata koji u hodu rešava svaki zadatak. To je tako zadivljujuće – tako teški zadaci, ali tata dolazi i rešava sve bez po muke i zadaci se tresu pred njim. A mama ume da piše sastave. I to najzanimljivije i najlepše. Kad se mama dohvati onih užasnih hemijskih formula, nakon sat vremena razgovora s njom, formule više nisu zelene nakaze iz podzemnog sveta s kilometarskim kljovama, nego postaju poslušne i fine, same uskaču u svesku, jedva stižeš da ih zapišeš.
Mama je još dugo vremena najpametnija. Čak i onda kada se ispostavi da tata više ništa ne razume. Tata ne može da razume koliko je tragično to što Perica – onaj koji se tebi sviđa, onaj čije je ime ispisano na svakom mestu debele zelene sveske sa koricama prijatnim na dodir – e taj odvratni Perica prati kući Milicu a ne tebe. On joj nosi torbu, a tebi dođe da im priđeš s leđa i da ih svojom torbom oboje raspališ po glavčini. I zar tata to može razumeti? To može razumeti jedino mama, a čak ni ona ne baš uvek.
Mnogo mi i ona razume: ne sekiraj se, ko ga šiša! Kako da se ne sekiram? A ponekad ipak razume, i onda ulazi nečujno u sobu i ćutke te miluje po kosi, namotavajući na prst neposlušne lokne. Doduše, u nekom času shvatiš da ni mama ništa ne razume. U trenutku kada si i sam već sasvim odrastao – sa oko petnaest leta. A kako i da razume?! U vreme kad je ona živela sve je bilo drugačije! Kako može da razume bilo šta?! U to vreme oni već više i nisu odrasli. Nego matori. Oni su svoje proživeli i ništa ne razumeju. Ne vredi objašnjavati.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Kako roditelji nenamerno postanu izvor stresa za svoju decu sportiste
Nekoliko godina unazad je počeo trend učenja mlađih sportista kako da stvore zdrav psiholoski odgovor na dato okruženje. Ono što je potpuno zapostavljeno jeste edukacija roditelja na način kako da...
Usamljenost kod majki novorođenčeta – kao u igri žmurke kada shvatite da vas niko ne traži
Razlike između očekivanja i realnosti su pogotovo velike kod roditelja koji su imali vrlo aktivan život pre rođenja deteta, bez obzira da li je u pitanju bilo zahtevno radno mesto,...
Dr Vlajko Panović: Prvorođena i drugorođena deca imaju potpuno drugačiju dinamiku odrastanja
O razlikama u odrastanju prvorođenog i drugorođenog deteta u jednoj porodici, ali i načinu na koji se roditelji prema njima postavljaju - govorio je dr Vlajko Panović. Fokus je bio...
Deca nam okupiraju kuću, život, budućnost… i menjaju sve iz korena
Okupiraju našu kuću koja je do skoro bila besprekorno čista i uredna, a sada su svuda ‚nered razbacane igračke, fleke od hrane i deca koja trče unaokolo i jure se....
Nema komentara.