Pa se ti sad snalazi kako znaš i umeš sa tako odraslim roditeljima kojima ko zna šta sve neće pasti na pamet i šta ti sve ne mogu prirediti.
Ali dolazi dan kada se odjednom, iznenada i sasvim neočekivano – podmlade. Prestali su da budu stari i postali ste gotovo vrsnici. I ponovo možeš trčati kod mame i pričati joj sve: o nesrećnoj ljubavi, o poslu, o vremenskoj prognozi, o tome da je od sveg pića najbolje pivo, pa čak možete i zajedno kupovati haljine. Jer ona se, bez sumnje, u haljine razume bolje. Možeš s njom piti vino i razglabati o svemu na svetu. Možeš ponovo da šmrcaš u njezinom krilu a ona da te miluje po kosi, namotavajući neposlušne lokne na prst kao onomad. Možeš da tražiš savet pa da podneseš izveštaj je li pomoglo.
I tata se podmladio. Od starca koji ništa živo ne razume, koji je svoje proživeo, on se zagonetno pretvara u neverovatno eruditnog druželjubivog muškarca. S njim se može o svemu pričati (naravno, izbegavajući skrivene teme koje su samo za mamu). Može se bez daha sporiti o politici i ekonomiji. Razmatrati pad kursa, gde i kako kupiti povoljno neki gedžet, kakav šator poneti ako ideš na tri dana u nepoznatom pravcu na neko pusto ostrvo… Možeš pozvati ujutro da pitaš šta da radiš, kola neće da upale: gde da pritisneš, šta da povučeš, kud da ih odvezeš. Podigneš haubu, gledaš ko budala i u devet od deset slučajeva postupiš po prvom savetu: pozvati onoga ko se razume u to.
A onda dolazi dan kad shvatiš da su prebrzo odrasli. Postali su skroz odrasli i nalaze se potpuno van kontrole. Telefoniraš im, a oni se uporno ne javljaju. Ti uporno zoveš. I najzad se jave: gde ste vi bre i što se ne javljate, brinem se! A oni će tebi: vidi srce, mi smo odrasli ljudi i imamo neka naša posla, nismo čuli telefon u gužvi. Ti se zadevetiš: odrasli!? Vi ste, moliću lepo, odrasli!? A ja? Ja sam van sebe od brige – recite makar gde ste! Mama se smeje u telefon: tačno gde treba, ti ništa ne brini. I u tom času shvatiš da su prebrzo odrasli. Prebrzo.
Nisi se ni okrenuo, a roditelji već odrasli. Idu gde hoće, nešto sami rade, i čak te ne izveštavaju uvek i o svemu. Sediš s telefonom u ruci i srce ti preskače: kud li su sad otperjali? Međutim, ispostavlja se da su oni jednostavno porasli veliki. Odrasli. Prebrzo. Tako brzo da shvataš jedno: nikad se nećeš navići na to. Porasli a da nisu ni trepnuli. I to tebi u inat. Pa se ti sad snalazi kako znaš i umeš sa tako odraslim roditeljima kojima ko zna šta sve neće pasti na pamet i šta ti sve ne mogu prirediti.
Odabrala i prevela: Vesna Smiljanić Rangelov
Izvor: http://pravotnosheniya.info/Roditeli-4481.html
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Što manje igračaka – to više igranja
Sa ciljem da se deca što lepše zabave, da se lepo zaigraju i da im bude zanimljivo, roditelji neretko "zatrpavaju" decu igračkama. Novim, drugačijim, do tada neviđenim. Kada se negde...
5 zastarelih mitova o roditeljstvu – u koje se još uvek veruje
Savremeno doba donelo je mnoge promene i na planu roditeljstva - više se i otvorenije razgovara baš o tim teškim delovima roditeljstva koji nas okupiraju i sve je više korisnih...
Sindrom dobrog deteta: Podređivanje i samožrtvovanje
To su dobra deca. Dobra deca nemaju probleme koji su odmah uočljivi. Odrasli obično pretpostavljaju da je sve u redu kada su u pitanju dobra deca. Oni, zapravo, nisu predmet...
Kako roditelji nenamerno postanu izvor stresa za svoju decu sportiste
Nekoliko godina unazad je počeo trend učenja mlađih sportista kako da stvore zdrav psiholoski odgovor na dato okruženje. Ono što je potpuno zapostavljeno jeste edukacija roditelja na način kako da...
Nema komentara.