Tekst: SARA VELAGA
Čovjek se uči dok je živ, a većinu svog vremena posveti učenju. Kako onom formalnom, tako i neformalnom. Učenje je neprekidan proces koji vas oblikuje i izgrađuje kao osobu. Zato svaki pogrešan element u vašoj izgradnji znači loše temelje. A na lošim temeljima se grade loše građevine i pogrešno usmjeravaju ljudi. Sukob generacija je neminovan, kada je u pitanju priča o obrazovanju, formalnom i neformalnom. Dobrom i lošem.
Napredak tehnologije omogućio je veću dostupnost informacija, ali ujedno i učinio nastavu manje kvalitetnom. To je mišljenje jednih, ali drugi će reći kako je čitava poenta zapravo u tome da je tehnologija napredovala toliko da je zamijenila žive predavače. Budućnost učenja je možda u robotima koji će dijeliti ajpede na kojima imate sve, a ne treba vam ništa. Hoće li to, međutim, zamijeniti živu riječ, ikad?
Razgovarala sam sa Slavicom Glamočak, učiteljicom koja je počela raditi 1965. godine. Ona je istaknula:
“Smatram da nema loših učenika, samo loših nastavnika. Dobar učitelj je onaj koji nije ni prestrog ni preblag. On mora imati željeznu ruku u somotnoj rukavici. Učenik treba osjetiti prvenstveno da je voljen i poštovan, da bi sa zadovoljstvom radio gradivo. Učitelj ne treba da bude puki narator, nego zanimljivi animator, koji će svaki čas osmisliti da bude zanimljiv. A da se u njemu prepliću teorija i praksa.”
U njenih četrdeset godina staža, ispred nje su se smjenjivali učenici različitog materijalnog i intelektualnog stanja. Nastojala je da ih izjednači i da se svi osjećaju podjednako voljeni i podjednako pametni.
Ništa tako ne potiče napredak, kao pohvala. Kad zamislim sve moje učenike, oni ne mogu stati u jedan voz sa pedeset vagona. To je čitava armija mladih ljudi, koji mene pamte i koje ja pamtim. Zadovoljstvo mi je kada čujem da su izrasli u doktore, pilote, naučne radnike ili uspješne zanatlije. U svakom slučaju u vrijedne ljude.
Ako Slavicu pitate kakav je dobar učitelj, to je prema njenim riječima ona osoba koja dan počinje rečenicom: “Dobro jutro dragi đaci, volim vas”. A završava sa: “Doviđenja. Volim vas puno”.
Radovalo me kada nauče gradivo, ali prije toga sam ,od lica do lica, pokušavala da razaznam njihove emocije. O tome smo prvo razgovarali. Učitelj zamjenjuje mnogo osoba u dječijem životu, ali ne može nijedan robot zamijeniti učitelja.
Izdvojila je neke svijetle primjere, koje će pamtiti. Jedan od njih je romska porodica koja se doselila u selo u kojem je radila, u kuću bez vrata i prozora, da prezime. Zamolila je majku da sprema Muhameda u školu.
Taj devetogodišnji dječak je za tri mjeseca naučio gradivo prvog i drugog razreda. Zamolila je direktora da mu da potvrdu sa pečatom da je završio četiri razreda osnovne škole, jer se s tim papirom on mogao negdje zaposliti.
Drugi primjer je dječak koji je uvijek bio najslabiji, namrgođen i tužan. Nisu pomagale ni kazne ni ocjene. Radio je sporo i smrknuto. Tražila je ključ za tu bravu. Jednog dana mu je rekla:
Sretene, dođi na moju stolicu, ti si danas najbolji. Dajte mu djeco aplauz.
Ona je sjela na njegovo mjesto. Začuđeno je pitao šta će sada raditi. Rekla mu je da bude malo on učitelj i ispituje djecu. Tog dana se vratio srećan kući i rekao roditeljima da jedva čeka da svane novi dan kako bi se vratio u školu.
“Rekla mi je da sam najbolji, a bogami nisam”, rekao je roditeljima u čudu.
Neminovno se nametnulo pitanje: “Šta je najveća motivacija učenicima za rad?” Ona je odgovorila: “Pohvala i poštovanje uz kreativnost”.
Isto pitanje je bilo uvod u drugi dio razgovora, sa mlađom učiteljicom, Slavicom Petrović, koja radi deset godina. Njen odgovor je bio:
“Svako vrijeme nosi svoje prednosti i mane sa sobom. Ovo doba je olakšalo izvođenje nastave, informatički opismenilo učenike, a nastavnicima i učiteljima olakšalo posao. Naravno da je to dovelo i do nekih nedostataka, kao što su učenička nezainteresovanost za materiju i nedovoljno posvećivanje temama. No, moramo priznati da djeca sada znaju više od nas. Pri tome mislim na oblast računara i tehnologije, jer su rođeni u vrijeme tehnološkog razvoja.”
U svom pristupu izvođenju nastave ona pokušava spojiti tehnologiju i knjige. Najveći izazov joj budu časovi lektire, s obzirom na to da sažetke svi već odavno mogu pročitati na internetu. Međutim, može se još uvijek procijeniti ko je pročitao, a ko ne.
“Nastojim dobiti od njih što više mišljenja, potaknuti ih na razgovor i objasniti važnost lektire u životu. Razgovaramo o konkretnim primjerima u životu i povlačimo paralelu između toga i radnje u knjizi. Onda se zainteresuju i požele pročitati, kako bi vidjeli šta se stvarno desilo likovima”.
Veliki je izazov zainteresovati učenike. Sjećam se sebe u klupama osnovne škole, a zatim i srednje. Prve dvije klupe su uvijek bile rezervisane za one koji će slušati pomno, bez obzira na način izvođenja. Međutim, izazov je bio zainteresovati djecu iz zadnje klupe. Lekcije onda i lekcije sada. Prenose se na različite načine, sa istim ciljem. Pristup učenika i nastavnika ostaje individualan, ali posmatrajući generalno sliku formalnog obrazovanja, ono se sa godinama mijenja. Na žalost, na gore, jer nestručnost kadrova i neobnavljanje školskog plana i programa ostavljaju djecu u fazi u kojoj slušaju ono što ne trebaju znati, prateći nastavu mehanički i reprodukujući lekcije. Naučene, a ne shvaćene.
Mnogi danas pljuju i omalovažavaju obrazovni sistem, izgovarajući onu čuvenu rečenicu “U moje vrijeme…”. Da li je danas obrazovni sistem toliko loš, ili smo mi samo prekritični svjedoci promjena? Pitaćemo neke nove generacije kad budu u našim godinama, tačnije vidjeti šta je od njih napravio ovakav sistem.
Izvor: Lola magazin
