Piše: Vesna Surčulija Radić
Približava se prvi septembar i sve češće mogu da osetim paniku roditelja jer im dete polazi u prvi razred ili prelazi iz četvrtog u peti razred.
Želim da podelim sa vama iskustvo jedne nastavnice, i to iz najbolje namere, u nadi da mogu da pomognem roditeljima, pre svega sugestijama za što bolju komunikaciju sa učiteljima i nastavnicima njihove dece. Pa da krenemo. Evo nekoliko zapažanja iz moje školske prakse.
1) POSAO NASTAVNIKA RADI OSOBA KOJA VOLI POSAO NASTAVNIKA
Po mojoj slobodnoj proceni možda je jednocifreni postotak onih koji su u prosveti iz drugog razloga. Većina nas zaista voli svoj posao. A neko ko voli posao koji radi daje svoj maksimum. Ma koliko vam delovalo da imamo povlastice, ovaj posao emotivno iscrpljuje i iziskuje mnogo ljubavi, strpljenja i saosećanja.
2) DA, VAŠE DETE ĆE DOŽIVETI NEPRAVDU
Iskreno, da li možete da zamislite da za svih osam godina osnovne škole vaše dete ne doživi nijednu jedinu nepravdu? Da li vama prođe nedelja a da na svojoj koži ne osetite da nešto nije bilo fer? Nepravdi će biti. To je sigurno. I to je u redu. Moj predlog je da ne jurite pokušavajući da rešite probleme svoje dece, već da ih naučite da se nose sa različitim neprijatnim situacijama. Iskoristite školu kao odskočnu dasku za život. I posle 12 godina predanog rada i sjajnih rezultata koje sam ostvarila kao predavač i pedagog, i posle 12 godina odlične komunikacije kako sa decom tako i sa roditeljima sigurna sam da sam bar jednom prema nekom detetu bila nepravedna. Ono što je važno da shvatite jeste da to nikada nisam učinila namerno. Svi greše, pa i prosvetni radnici. Iskoristite sve te situacije da ojačate svoje dete i da ga naučite važnoj lekciji, a to je da se nosi sa raznim životnim okolnostima.

3) NE REAGUJTE U AFEKTU
Svaka priča ima dve strane. Ako vaše dete dođe kući i ispriča vam kako je neki nastavnik bio loš prema njemu, ne reagujte odmah i ne nasrćite na nastavnika. Prvo obuzdajte svoje emocije. Zatim pokušajte da shvatite da priča ima dve verzije i koja bi to druga verzija istog događaja mogla da bude. Ako baš mislite da je potrebno da popričate sa nastavnikom, uradite to, ali moj vam je predlog da nastavnika pitate šta se dogodilo, a ne da ga napadnete. Sačekajte da čujete sve detalje. Kada bih ja poverovala u svaku priču koju mi dete kome predajem ispriča o svojim roditeljima, svaki dan bih zvala socijalnu službu. Njihova mašta je ogromna. Često na putu od učionice do hodnika već ne umeju da verbalizuju šta se u učionici dogodilo. Imajte to u vidu. I sada dolazimo do onog najvažnijeg.
4) NASTAVNIK JE VAŠ PARTNER, NE VAŠ NEPRIJATELJ
Dragi moji, ovo je glavno. Da sam dobila dinar svaki put kada sam čula da su roditelji baš od mene saznali mnogo toga o svojoj deci, do sad bih bila bogata. Roditelj nije objektivan prema svom detetu, pa čak i onaj najobjektivniji to nije kada je reč o njegovom detetu. To je uvek bilo i biće. I tako i treba da bude. Međutim, imajte to na umu dok razgovarate sa nastavnikom. Slušajte šta vam govori. Neretko su upravo nastavnici ti koji su objektivni, koji mogu da vam skrenu pažnju na neko detetovo ponašanje ili naviku koju bi bilo dobro promeniti. I često mogu da vam daju sugestiju kako to da učinite. Slušajte. Učite. Nastavnik je pozitivna osoba u vašem životu. On je na vašoj strani.