Potrebni ste mi! Ne mogu sama. Ne mogu bez vas. Vaša ćerka je možda najbolja drugarica moje. Naši sinovi su možda drugari iz klupe.
Kada odlučimo da postanemo roditelji dajemo neki vid prećutnog zaveta (Bogu, Alahu, Budi, višoj sili, sudbini ili u šta god da vjerujemo) da smo mi ti dobri andjeli naše dece. Da ćemo u svakom momentu biti tu da ih ispravimo, okrenemo na pravi put. Kao što bdimo nad njima cijelu noć kada imaju temperaturu, tako moramo da bdimo nad njima dok odrastaju. Da im pomognemo da postanu ljudi.
Da li nesvesno ili ne, ali mi plaćamo honorare, podižemo tiraže, dajemo značaja sa svakim pogledanim videom, svakim lajkom, svakim pročitanim člankom. Mi stvaramo starlete, sponzoruše, iskompleksirane muškarce. Mi im aplaudiramo i podstičemo ih da nastave. Jer, predstava se ne igra u praznom pozorištu (mada je ovo više cirkus nego pozorište). I zato vas molim, promenite kanal, ugasite televizor, zatvorite novine. Uprite prstom u ono što ne valja. Gazite nemoral moralom. Stanite na kraj prostituciji razuma, inteligencije. Nazovite stvari pravim imenom. Ološ, kič i razvrat nikad ne mogu biti kultura. Pa čak, ni komedija. Ne dozvolite da sami utabavate svojoj deci put u propast.
Postavite stvari jasno i realno. Dopustite da jednostavno zaista bude jednostavno. Objasnite svojoj deci: glumac mora dobro da glumi, pevač mora dobro da peva, doktor mora dobro da leči, pekar mora da pravi dobar hleb, zidar mora dobro da zida. Svaka druga varijanta je pogubna, i kad tad se pokaže kao štetna. A vreme i život prolaze, danas je već kasno jučerašnje greške da ispravljamo. Danak je već uzet. Juče!
Verovatno me pitate, zašto vam se obraćam? Zašto jednostavno ne odgajam svoju decu ovako? Odakle potreba da sa vama komuniciram? Potrebni ste mi! Ne mogu sama. Ne mogu bez vas. Vaša ćerka je možda najbolja drugarica moje. Naši sinovi su možda drugari iz klupe. Mozda će jednog dana moja unuka da se zaljubi u vašeg unuka. Tad moje, ilivaše vaspitanje nije dovoljno. Dolazimo do, istovremeno i divnog i jezivog, uticaja društva. Koji nam jasno govori da ako podbacimo kao roditelji, podbacili smo i kao društvo. Zato vas molim, preklinjem vas, pazite na vašu decu. Ugasite “srećne” i “ružičaste” televizije, i objasnite im da život ima mnogo više boja. Naučite ih da su i sreća i tuga dobre ako znamo da putujemo kroz njih.”
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Deca influensera: Kako je detinjstvo postalo najskuplji sadržaj
Komercijalizacija dece na internetu postala je uobičajena pojava od Amerike do Rusije. Zakonske regulative širom sveta kasne za ovim društvenim fenomenom, pa mnogi roditelji prelaze granice u eksponiranju svoje dece...
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Što manje igračaka – to više igranja
Sa ciljem da se deca što lepše zabave, da se lepo zaigraju i da im bude zanimljivo, roditelji neretko "zatrpavaju" decu igračkama. Novim, drugačijim, do tada neviđenim. Kada se negde...
Nema komentara.