DA li znate kako se zove zebrin muž? Nije zebar. Dobro, ja ću vam reći: Zove se konj koji navija za Partizan! Naravno, pogodili ste odmah za koga ja navijam. Ma kakva Zvezda, ja navijam za Slobodu iz Užica.

Prosuo je ovaj fazon i foru Ljubivoje Ršumović pred krcatim Dečjim kulturnim centrom i izazvao urnebes među klincima u sali. Njegovi mali čitaoci, njihovi nastavnici, Ršumovi prijatelji i kolege, okupili su se juče da proslave “Ršumdan” i obeleže jubilej velikog umetnika: 58 godina književnog rada i 50 godina od objavljivanja prve knjige.

Na specijalnom literarno-muzičkom događaju “Deca su ukras sveta” nastupili su akademik Matija Bećković, Raša Popov, Uroš Petrović, Zoran Rambosek, Leontina i hor “Čarolije” i govorili i pevali u čast “pisca, čuvara planete i zaštitnika dečjih prava”, autora knjiga “Tandara mandara”, “Ma šta mi reče”, “Još nam samo ale fale”, “Nevidljiva ptica”, “Ne vucite me za jezik”, “Bukvar dečjih prava” i više od 600 televizijskih emisija.

REČI MAŠTE KADA je izmišljao “Fazone i fore”, zamislio je da glavnog, rasejanog naučnika igra Ljuba Tadić. Ljuba je bio krupan, ogroman čovek, veliki, genijalni umetnik, ali kaže Ršum: “Ne valja da uzmem tako ozbiljnog čoveka, on će da se mršti na tu decu.” Njegov sin Vuk, koji je imao deset godina, rekao je: “Tata uzmi Rašu. On će postati poznat” – ispričao je Raša Popov i dodao. – Ljuba je doneo u našu poeziju za decu nove stvari. Evo na primer: “U brzom vozu šišaju kozu”, onda “Meče uštipke peče”… “Ma šta mi reče” je u stvari skriveno značenje i znači: “Mašta mi reče”. Pesma “Vuk i ovca” je najsatiričnija i najjača pesma protiv nasilja i nasilnika, onih koji tuku decu i odrasle gde stignu.

– Moj književni put se vremenom izjednačio sa mojim životnim putem. Pisanje je već tamo u Ljubišu postalo moje najlepše uzbuđenje, jer se rodilo iz igre, tog božanskog imperativa svakog detinjstva. Iz materijalne ljubiške oskudice povelo me bogato duhovno imanje, i dovelo, evo, do značajnih jubileja. Zaboravili ste da pomenete da obeležavam i pojavu moje desete knjige (“Vid iz Talambasa”) u izdavačkoj kući “Laguna”, a devedesete u mojoj bibliografiji – kaže za “Novosti” Ršumović.

* Da li vas je ovaj jubilej inspirisao da napišete neku pesmu?

– Ja sam i ovog jutra upisao jednu pesmu u svesku, na čijim koricama piše “365”. Pesma se zove “Uspeh majkine dušice”, a prve dve strofe glase: “Uspeh majkine dušice/ Nije samo miris/ Već korak u sećanju,/ Korak ka roditelju./ Selo je poklonjeno Suncu/ Da svoju vatru odmori,/ Da popriča sa kamenom,/ Da podoji žednu Smrt!”

* Kako ste postali pisac?

– U najranijem detinjstvu sam naučio da razgovaram sa životinjama i biljkama, da igram šah i da čitam svaku knjigu koja mi dođe do ruke. Sve to je zahtevalo jednu vrstu apstraktnog razmišljanja, koje je, čini mi se, neophodno svakom piscu.

GRADI DECU – PRVI koji me je naučio da je poezija za decu azil čiste duhovne igre i slobode, i da je imati pravo da budeš dete veliko dostignuće građanskog društva i visokog standarda, bio je Dušan Radović. Voleo je i cenio Ršuma, pa je to preneo i na mene. A voleo ga je i cenio ne samo zbog ršuma i rusvaja koji je uneo u suvu i posnu okućnicu poezije za decu, već i zato što se pokazao i činom, i to kao domaćin čovek koji nije samo pevao nego i gradio decu. Ne znam nikoga sem Ljubivoja Ršumovića da je napisao više knjiga nego što ima godina. Možemo samo žaliti što nije počeo i ranije. Onaj koji slavi jubilej, s pravom slovi ne samo za naslednika Dušana Radovića nego i za najvećeg živog srpskog pesnika za decu – rekao je Matija Bećković.

* Sećate li se kako je nastala ta prva knjiga “Tandara mandara” iz 1965. godine?

– Ja sam te godine imao hiljade napisanih pesama, ali Branko V. Radičević, pesnik i urednik u “Borbi”, nije mi tražio da objavi pesme, već dve priče koje je čuo u programu za decu Radio Beograda. Objavio ih je u maloj knjižici edicije “Žar ptica”.

* Da li su se od tog vremena više promenila deca za koju pišete ili sama književnost?

– Deca se ne menjaju značajno, i onda i danas su radoznala i željna prave životne fascinacije, koja će im odrediti životni put.

* Uspevaju li danas proza i poezija da nauče decu i mlade nešto o životu i životnim vrednostima, ili knjige sve više služe za ukras?

– Velika je zabluda nekih katastrofičara koji predviđaju propast knjige pred agresivnom navalom elektronskih medija. Nema šanse! Knjiga je fenomen koji traje više od dve i po hiljade godina, i danas je ona u obliku koji je, estetski i suštinski, prava mera za sva vremena. Može li Biblija (grčka reč koja znači knjiga!) da bude pobeđena od maloletnog kompjutera i zaboravljena? Nema (opet) šanse!

* O čemu je reč u novoj knjizi, nastavku “Vidovitih priča”?

– Ne volim da prepričavam ni tuđe, a kamoli svoje knjige! Čini mi se da bih time pokvario utisak nekom budućem čitaocu.

 

B.Đorđević

Izvor: Novosti