Dete se suočava s činjenicom da u školi mora da bude samostalno, da će ga učitelj ocenjivati i porediti sa ostalim učenicima.
Često se zanemaruje to koliko je faza latencije izuzetno važna za razvoj deteta (pročitajte poglavlje Marijane Lojcinger-Bohleber). Deca primaju nadražaje iz spoljnjeg sveta i zatim ih obrađuju. Nakon izvesnog vremena, deca poseduju neku novu sposobnost, a mi prosto ne znamo kako se to dogodilo. Dobar primer za to su periodi školskih raspusta. Učitelji su iznenađeni koliko deca tokom školskog raspusta napreduju u razvitku, naročito kada je reč o školskim sposobnostima. Činjenica je da su deca u tom periodu opuštena i nisu opterećena, pa sve savladavaju s lakoćom. Da bi se dete brže razvijalo, potrebno je dozvoliti mu da se bavi aktivnostima koje u njemu bude interesovanje i radoznalost. Dete tako razvija interesovanje za čitanjem, brojevima, prirodnim fenomenima. Kada bi reflektorom osvetlili određeni predmet, privukli bismo nakratko dečju pažnju i zainteresovali ga za određenu oblast. Kada je dete zainteresovano za nešto, strastveno mu se posvećuje. Međutim, dete iznenada može da se okrene i nekoj drugoj sferi interesovanja. Sposobnost deteta da se u miru posveti nekoj aktivnosti jeste osnova samostalnog učenja. Osnova pedagoškog metoda Marije Montesori jeste značaj senzibilnih faza razvoja. Temelj uspešne školske prakse, koja je orijentisana na napredak svakog deteta, čine kreativna sredina koja budi u detetu interesovanje i pažnju i mogućnost deteta da u slobodno vreme samo izabere aktivnosti kojima će se baviti. Pored toga, svakako je važan i period latencije u razvoju deteta. Dakle, nemamo nikakvu korist od toga da dete opterećujemo gradivom kome ono još nije doraslo.
“Kada dete oseća da nema dovoljno vremena za obavljanje nekog zadatka, ili kada mora da nauči nešto što mu nije jasno, neće usvojiti školsko znanje na pravi način.”
Švajcarski istraživač istorije detinjstva Remo Largo nakon trideset godina rada došao je do radikalnog zaključka da dete ne smemo da učimo nečemu za šta ono još nije spremno. Njegova istraživanja jasno pokazuju da dete može da nauči samo ono što je za njega razumljivo. Sposobnost povezivanja pojmova takođe je važna u učenju. Učitelji moraju da budu upoznati sa interesovanjima svakog đaka. Mnogi roditelji i učitelji smatraju da saznanja iz nastavnih predmeta koji su deci zanimljivi nisu dovoljna za ono što ih čeka u životu. „Deca bi u tom slučaju učila samo ono što žele, a ne ono što moraju!“ To je mišljenje većine roditelja. Jasno je da roditelji svoja interesovanja treba da ostave po strani i okrenu se potrebama deteta. Dete ne možemo da nateramo da bude zainteresovano za neki predmet, da uči sa velikim entuzijazmom i željom za istraživanjem. Motivacija deteta dolazi iznutra. Deca žele da upoznaju svet u kojem žive, da ga istražuju i razumeju.
Deca imaju prirodnu potrebu za kretanjem, za istraživanjem i učenjem. Razvoj deteta povezan je sa njegovom najvažnijom aktivnošću, a to je kretanje. Svaka škola mora da obezbedi pouzdano i kreativno okruženje koje će stimulisati dete na učenje. Učionice takođe treba da budu kreativno uređene, kako bi se deca u njima osećala prijatno. U njima treba da vlada atmosfera koja ne opterećuje decu, već ih motiviše na aktivnost. Današnja deca otkrivaju i istražuju svet kroz igru i rad sa različitim edukativnim materijalima.
“Dete ne možemo da nateramo da bude zainteresovano za neki predmet, da uči sa velikim entuzijazmom i željom za istraživanjem. Deca koja još idu u osnovnu školu znaju da se izuzetno udube u svoj rad. Kreativno okruženje takođe doprinosi tome da deca budu istrajna u svom radu.”
Učionice koje su kreativno uređene bude interesovanje za učenjem. Deca u takvom edukativnom okruženju mogu da se skoncentrišu na određene zadatke, razvijaju svoja interesovanja i osećaju radost u učenju. Deca koja još idu u osnovnu školu znaju da se izuzetno udube u svoj rad. Kreativno okruženje takođe doprinosi tome da deca budu istrajna u svom radu.
Postoje određeni faktori koji dovode do samostalnog učenja.
2 komentara