Napustili su Sijetl 2008. godine, prodavši večinu svojih stvari i stavljajući kuću na prodaju. Međutim, finansijska kriza oborila je cene nekretnina tako da su na kraju morali da počnu da izdaju kuću samo da bi pokrivali hipoteku.
Dok su planirali svoju veliku životnu avanturu, Gifordovi su morali da istrpe neodobravanje i zabrinutost familije i prijatelja, što im je često ulivalo sumnje i nesigurnost, ali su s vremenom shvatili da su doneli pravu odluku, bez obzira na mišljenja drugih.
Brod su kupili 2007 godine i nazvali ga Totem. Oboje roditelja već su imali iskustva sa jedrenjem, ali ipak su im meseci trebali da se svi dovoljno izvešte kako bi mogli da isplove.
Tokom plovidbi, Bihan i Džejmi podučavali su svoje troje dece, a težište školovanja stavili su na lekcije iz preživljavanja. Standardni školski plan i program jednostavno nije bio u skladu sa životom koji su njihova deca sada vodila. Zato su napravili svoj program, konsultujući i druge roditelje kruzere. Što se čitanja tiče, tu nisu imali puno posla – njihova deca ionako mnogo čitaju jer – šta bi drugo radila na dugim plovidbama? Da ne bi vukli mnogo knjiga, čitaju uglavnom preko Kindla (elektronski čitač). Internet na plovidbama imaju samo za potrebe skidanja tekstualnih imejlova, pa su umesto Gugla i Vikipedije deca rasla uz stare dobre štampane enciklopedije. „Deca bi potražila jedno, pa bi prešla na drugo, i tako su zapravo mnogo toga naučila,“ kaže Džejmi.
Već prvih godina putovanja, porodica je uvidela koliko je stvaran svet bolja učionica od one tradicionalne u četiri zida. U Fancuskoj Polineziji, na brodu su ugostili naučnike koji su njihovu decu podučavali marinskoj biologiji. Nema tog udžbenika koji može da se meri sa pravim koralnim grebenom.
U svakoj novoj zemlji, porodica pokušava da nauči jezik. Ovladali su španskim i snalaze se na još nekoliko jezika. U Indoneziji su proveli šest meseci pa su prilično dobro savladali i indonežanski.
Jednako vredne lekcije naučili su i iz ekologije, uverivši se svojim očima u to koliko ljudi ugrožavaju planetu. Neke od obasti koje su posetili su praktično pretvorene u deponije. U Jugoistočnoj Aziji viđali su mesta koja su toliko zatrpana otpadom i kanalizacijom da su okeani ostali potpuno bez života.
Mnogo toga naučili su i iz teških trenutaka. U Dominikanskoj Republici, deca su se našla samo na korak od tuče oko droge u kojoj su sevale mačete. Upadali su u oluje, trovali se lokalnom hranom… Bilo je i momenata kada bi i jedni drugima postali nepodnošljivi. Takve situacije su retke, a obično se rešavaju tako što član porodice može da napusti brod i vesla u kajaku ili ode na plažu. „Imamo baš veliko dvorište,“ šali se Džejmi.
Najveći problem je nedostatak sigurnosti. „Na kopnu samo okrenete hitnu službu, ali kad ste na sredini okeana, pomoć može da stigne tek za nekoliko dana,“ kaže on. To je ono što zapanjuje neke njihove prijatelje koji praktikuju „helikopter roditeljstvo“ i čija deca žive potpuno isplaniranim i nadziranim životom ispunjenim školskim i vanškolskim aktivnostima.
Osim što ih je zbližilo kao porodicu, ovo životno iskustvo bilo je jedna velika škola. Bihan je svoje novo znanje iskoristila da napiše knjigu, zajedno sa još dvoje roditelja kruzera. Njihov cilj je da upoznaju i informišu druge ljude koji razmišljaju da učine isto. To nije život za svakog, kažu oni, ali za one koji veruju da im svet nudi mnogo bogatije iskustvo nego što to pružaju kancelarisjki posao i porodična kuća, koristi su nesamerljive.
Nakon osam godina krstarenja svetom, porodica Giford nema nameru da stane. U Avgustu su doplovili u Konektikat da posete Džejmijevu bolesnu tetku, i vide svoje najbliže. Najstari sin je podneo prijavu za upis na fakultet.
Početkom oktobra, opet su isplovili. Nakon porodičnog glasanja, odlučili su da se upute na Bahame, a gde će zatim – još nisu sigurni. Pred njima je otvoren horizont.
Prevela: Jovana Papan
Izvor: Quartz