Tvrdimo da smo deci sve dali, pa moramo paziti da im najvažnije ne oduzmemo: veru u sebe.
Foto: Pixabay
Piše: Snežana Golić, pedagog
Nemamo poverenja u današnju decu – to je loše.
Današnja deca će se obrazovati tokom čitavog života, uz moćnog, uvek dostupnog , učitelja: Google. Optimista sam.
Mi se teško mirimo sa promenama koje nam novo doba donosi. Skloni smo da uviđamo samo loše strane interneta, loše strane novih propisa, primećujemo uglavnom pogrešno orijentisanu omladinu, dok nam promiču brojne olakšice, puno dece u “zlatnoj sredini”, ali i briljantnih postignuća današnjih adolescenata.
Da “pretrčimo” temu po temu.
* Droga: Ima je, bilo je i biće je. Ne možemo se osloniti na tačnu statistiku, ali većina tinejdžera nema baš nikakve veze sa drogom. Edukovani su dovoljno da budu uplašeni i obazrivi. Manji procenat dece, koja jesu u dodiru sa narkoticima u bilo kom obliku i smislu, zahvaljujući dostupnim testovima, biće otkriveno i spašeno na vreme. Mali procenat će stradati. Podvlačim – jako mali procenat. I to je puno, ali droga je tu i nećemo se praviti da nije. Ubedljiva većina ići će iz razvojne faze u razvojnu fazu i bezbedno ući u životni period u kom ta tema više nije čak ni diskutabilna.
* Muzika i stil oblačenja: Za odrasle muzika je lek za dušu, najbolji prijatelj naših emocija i uspomena, a za tinejdžere način da se uklope u društvo ili pak pokušaju da budu sasvim posebni. U prevodu – sredstvo socijalizacije i praćenje energije koja je prejaka, a neusmerena. Iz tih razloga muzika, koju će i sami ismevati za 5 godina, sada trešti iz njihovih telefona. To je apsolutno prolazno i uglavnom bezopasno. Da bi se devojčica obukla kao pevaljka, prvo neko mora tu garderobu da joj obezbedi. Dakle nije kriva samo pevaljka koja je na TV-u nosila šljokice i pevala treš pesmu, o tome kako je super biti ljubavnica, već i porodica koja deci nije objasnila razliku između estrade i realnog života. Ali, ne smemo zaboraviti, većina je objasnila deci, tako da imamo puno dece sasvim pristojno obučene i bez ambicija da se ikada skinu/obuku kao cirkus. Muzika je bila kvalitetnija, verovatno je istina. Ali mi se sećamo samo hitova, a ko zna koliko jednako loše muzike je nastajalo tada, kao i sada, samo se na sceni ta muzika kratko zadržavala, pa se sada ni ne sećamo. I danas nastaju pravi, kvalitetni, hitovi uz koje neko stvara uspomene i za 40 godina govoriće sa ponosom: E to su bila vremena, a vi, današnji klinci , nemate pojma. Tako da, bilo i biće: Pazi da ti matorci ne preuzmu muziku na 18. rođendanu – žurka će propasti. Jaz generacija, očekivano.
* Dokazivanje skupim automobilima i putovanjima: neizbežni snobizam u minimalnom procentu dostupan deci. Neuporedivo više dece nema nikakve veze sa tom pričom, oni samo gledaju sa strane, još im se pojam takvog bogatstva ili “bogatstva” nije smučio, pa se pomalo dive, ali za 10 godina misliće isto što i mi danas – nije zlato sve što sja. Poštovaće uspeh, ali i naučiti da razlikuju motivišući original od jadne kopije.
* Obrazovanje: Da li je realno da će današnja omladina sa 30 godina starosti biti neinformisana – NE! Znaće i puno više od nas u tim godinama. Nije presudno što ih danas, sa 15 godina, ništa ne zanima. Mi smo iznajmljivali knjige, pa dok ne saznaš najvažnije o nekoj temi iz tri izvora, prođe mesec. Danas to je dva-tri sata u toplom domu. Za informacijama će, zbog olakšica, posegnuti mnogo veći broj mladih nego pre. Samo ne sa 15, već sa 22 godine , na primer. Nije kasno. Formalni, obrazovni sistem je prevaziđen, jer je to samo jedna šansa da saznamo, ali više nije jedina. Smatram sistem neophodnim, vaspitno važnim trenerom volje i upornosti, kakav god da je. Ali i onaj ko izaђe polupismen iz istog, imaće čitavu lepezu mogućnosti za “popravni” . Mnogi će šanse iskoristiti, neki neće. Normalno.
* Ozbiljnost , koju nam donosi momenat kada postanemo roditelji desiće se i njima. Samo će oni znati engleski bez izuzetka, biće informatički pismeni, znaće da obezbede let i hotel i stipendije samostalno, a ne kao mi da ostavljaju agencijama bogatstvo. Povezaće se međusobno i sa ritmom razvijenih zemalja, mnogo bolje nego mi nekada, sa pismima i dva TV kanala. Danas, kada nas bilo šta interesuje, odemo na forum. Ljudi su već okupljeni oko date teme. Manje se greši.
* Loši fakulteti – reći će mnogi. Pa i naši su bili prilično loši, isključivo teorijski orijentisani, pa je neko uspeo, neko nije to da nadomesti. Tako će biti i sa novim generacijama.
Dizanje ruku od Srbije, nije mi blisko. Baš danas je eminentni lekar novinarima uputio poziv da uđu u bolnicu i izveste javnost koliko vrhunskih, domaćih, stručnjaka je tu, u svojoj zemlji i ostavlja “srce na terenu” . A ne u Norveškoj i ne znam ni ja više gde.
* Internet: Pogrešni uzori, psovke, loši sadržaji… prete. Istina. To je novo ruho starog problema. Još nisam čula da je najpopularniji u osnovnoj školi bio pozitivan lik. Dakle pričati, pričati, pričati sa decom – šta je šta i ko je ko, na koga se ugledaš, a koga samo poznaješ ili slušaš na YouTube – u. Staro rešenje. Već u srednjoj školi se priča menja. Pa kako u kojoj. U gimnaziji ćeš teško ispasti frajer jer si nepismen, jer vređaš okolo, drogiraš se i urličeš. Fakultet ili zaposlenje donose nova iskustva. Okreneš se – a ono neki novi klinci nemaju pojma… Lako se zaneseš da neće ni saznati.
* Pesimizam i nepoverenje u mlade, a uglavnom na osnovu crne hronike i 3 učenika od 30 po odeljenju, je nepravedno i uvredljivo. Dece ima razne… sa maštom i bez nje, kritičkim mišljenjem i bez njega, voljom i bez volje… različitih sudbina, sa realnim i nerealnim planovima, ali da kolektivno srljamo u propast – nije tačno! Najviše dece je u sredini.
Moj nastavnik fizičkog tvrdio je da od nas ništa biti neće. E da nas vidi sada… a baš nas je uvredio.
Ova tema nema kraj.
Tvrdimo da smo deci sve dali, pa moramo paziti da im najvažnije ne oduzmemo: veru u sebe.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: U vaspitavanju deteta važni trud, zainteresovanost i pažnja majke
O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: "Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a...
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Treba li deca da se takmiče?
Piše: Ljubiša Jovanović, najpoznatiji srpski flautista i redovni profesor Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu Poslednjih nekoliko godina svedoci smo trenda porasta broja takmičenja mladih muzičara. U svakom gradu, svakoj opštini,...
Nema komentara.