Šegrta Hlapića, delo Ivane Brlić Mažuranić, danas čitaju i u filmskom izdanju gledaju čak i deca u Vijetnamu i Japanu, što dovoljno govori ko je bila ova umetnica.
O mnogim umetnicima-piscima koji potiču sa balkanskog podneblja dosta toga je rečeno, ali su to uglavnom samo suvoparni podaci, i priče o njima još uvek nisu ispričane. Njihova dela su uticajna, ne samo na našim prostorima, nego u celom svijetu. Sećate se šegrta Hlapića i Priča iz davnine – lektira i crtanih filmova koji se svrstavaju među prve koje svako od nas pročita i pogleda u detinjstvu?
Šegrta Hlapića, delo Ivane Brlić Mažuranić, danas čitaju i u filmskom izdanju gledaju čak i deca u Vijetnamu i Japanu, što dovoljno govori ko je bila ova umetnica. Ivana Mažuranić je rođena u Ogulinu na današnji dan, 18. aprila, davne 1874. godine, ali slobodno se smemo poslužiti klišeom i reći da ona zaista i danas živi, kroz svoja dela.
Iako su neki hteli da je defeminiziraju nazvavši je „hrvatskim Andersenom“, Ivana je bila žena koja je pisala krajem pretprošlog i početkom prošlog veka i koja je ostavivši nezaboravne likove u najneobičnijim situacijama i mestima, utisnula pero u srca i dece i odraslih.
Ivana Brlić Mažuranić bila je unuka poznatog pesnika i hrvatskog bana Ivana Mažuranića, čija dela su takođe i danas poznata. Ivana je potekla iz porodice koja je imala istaknutu ulogu u razvoju modernog hrvatskog društva, školovala se uglavnom privatno, što joj je omogućilo dobar temelj za pisanje prvih bajki. Poznavala je i strane jezike, a njeni prvi književni pokušaji bili su delom na Francuskom jeziku. To su uglavnom bile njene devojačke-mladalačke zabeleške i neki stihovi koji su nagoveštavali da bi Ivana mogla da postane ono što kasnije i jeste.
S obzirom na to da je odgojena u uglednoj porodici i u narodnom duhu, 1892. godine, na dogovor porodica, udala se za advokata i političara iz Slavonskog Broda, Vatroslava Brlića, gde u porodičnoj biblioteci i arhivi pronalazi odgovarajući ambijent za ispoljavanje svoje kreativnosti i mašte.
Ivana je bila majka šestoro dece, predana supruga i književnica, a te uloge je spretno i skromno povezala, da ugodi ženskoj dužnosti i zovu slobodne ljudske duše. Bila je prva žena članica „Akademije znanosti i umjetnosti“ , koja je dva puta nominovana za Nobelovu nagradu.
Iako je rano počela pisati, na objavljivanje dela odlučila se relativno kasno. Njena prva zbirka pripovietki i pesama za decu „Valjani i nevaljani“ izašla je 1902. godine. Nakon toga Ivanino ime se sve češće moglo naći i u časopisima, u esejističkim i poučnim novinskim člancima. Ono što je Mažuranićki dalo „krunu“ bilo je delo iz 1913. godine „Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića“, lika koji je dotaknuo srca svih onih koji su ga čitali ili malo kasnije gledali na ekranima. Ali za njeno najuspešnije djelo smatra se zbirka pripovetki „Priče iz davnine“ iz 1916. godine, koja je kasnije postala, a i do danas ostala u većini osnovnih škola na našim prostorima, nezaobilazna lektira.
„Priče iz davnine“ i danas pleni čitaoce i zadržava pažnju književne istorije. Glavne odlike koje delo i danas drže živim su individualnost i prefinjenost negovanog jezika i stila, veština paradoksalnog izražajnog inoviranja jezičke starine, i jednostavno proživljavanje nestvarnih događaja i nenamerno „primoravanje“ čitaoca na saosećanje s likovima.
Gradovi u kojima je Ivana živela s ponosom ističu njeno ime, Ogulin, Karlovac, Zagreb i Slavonski Brod. Upravo u Brodu, gdje je provela dobar do svog života i napisala nekoliko prekrasnih priča za decu, na glavnom trgu koji nosi njeno ime i danas se nalazi kuća porodice Brlić.
Njena ostala dela su: „Slike“ iz 1912. godine, pedagoški intonirana „Knjiga omladini“ iz 1923., zapisi o porodičnom rodoslovlju (Obzor, 1933-34), koje objedinjuje u tri knjige (1934, 1935), istorijsko-pustolovni omladinski roman „Jaša Dalmatin potkralj Gudžerata“ (1937), „Srce od licitara“- pripovietke i pesme za mladež. iz 1939., „Basne i bajke“ iz 1943. godine, a nekoliko dela prevela je s nemačkog i francuskog jezika.
Mnoštvo asocijativnih kadrova i animacije predmeta i kolaža dočaravaju atmosferu Ivaninog vremena i danas, kontrastna stanja njene duše i čudesni svet njenih dela. Tako se na Ivaninom trgu u Slavonskom Brodu svake godine u aprilu svečano otvara dečija manifestacija „U svijetu bajki Ivane Brlić Mažuranić“. Nana Šojlev je 2008. godine, povodom sedamdesete godišnjice od smrti Ivane Mažuranić snimila film „U potrazi za Ivanom“, koji otkriva manje poznatu stranu njenog života, njena mladenačka zaljubljivanja, kao i stav o udaji koju je za nju ugovorila njena porodica.
U filmu se govori i o psihičkoj bolesti koju je navodno Ivana imala. Spominje se kao bolest koja pogađa brojne umjetnike, previše kreativne ljude koji zbog toga često padaju u depresiju. Da li je to 21. septembra 1938. godine presudilo Ivani ili ne, nama nije toliko važno. Njen trag je tu, jedan deo nje će vječno živeti i mi danas slavimo njen 138 rođendan.
KOD MAJSTORA MRKONJE
I.
ŠEGRT HLAPIĆBio je neki mali postolarski šegrt, koji nije imao ni oca ni majke. Zvao se Hlapić.
Hlapić je bio još malen kao lakat, a veseo kao ptica. Cijeli je dan sjedio u poderanim hlačama i crvenoj košulji na malom postolarskom stocu, koji je imao tri noge, i cijeli je dan zabijao klince u čizme i šivao cipele. Cijeli je dan fućkao i pjevao kod posla. Hlapićev gospodar zvao se majstor Mrkonja, a bio je zao i strašan. Tako je bio velik da mu je glava sezala do stropa u njihovoj maloj sobi. Imao je kuštravu kosu kao lav, a duge brkove do ramena. Njegov glas bio je tako jak i krupan kao u medvjeda. Majstoru Mrkonji dogodila se jedanput u životu velika žalost i nesreća, pa je od onda bio vrlo tvrda srca. Kakva se nesreća dogodila majstoru Mrkonji, to će se istom mnogo kasnije iz ove knjige saznati. Majstor Mrkonja bio je dakle tvrda srca i vrlo nepravedan, pa je psovao i vikao na Hlapića kad god je bio zlovoljan. Majstorica je bila jako dobra. I njoj se dogodila ista žalost kao i majstoru Mrkonji. No ona je od toga doba postala još bolja i imala je vrlo dobro srce. Hlapića je jako voljela.
Ali se i ona bojala majstora Mrkonje. Kad god bi nosila Hlapiću svježa kruha, uvijek ga je sakrivala pod pregaču da majstor ne vidi, jer je majstor zapovjedio da se Hlapiću daje onaj tvrdi i stari kruh, a majstorica je znala da Hlapić rado jede meki krušac.
Hlapić je imao samo jedne poderane hlače i još jedne, koje mu je majstorica načinila od zelenoga sukna. To je sukno ostalo od majstorove zelene pregače, pa je majstor zapovjedio svojoj ženi da načini od toga Hlapiću hlače. Hlapić je imao u tim hlačama tako zelene noge kao zelena žaba, pa ih nije rado nosio, jer su mu se drugi šegrti rugali. Majstor Mrkonja je zapovjedio da ih mora nositi u nedjelju. Hlapić je bio uvijek dobre volje, pa kad je vidio da mora nositi te hlače, počeo se i sam šaliti. Kreketao je „kre-kre“ kao žaba kad god je obukao zelene hlače. Kad su vidjeli drugi šegrti da se Hlapić šali, nijesu mu se više rugali, nego su se igrali s njime u nedjelju i vrlo su ga voljeli. Majstor Mrkonja nije smio vidjeti da se Hlapić igra, jer bi ga odmah otjerao kući. Tako je živio Hlapić kod majstora Mrkonje i nije mu bilo dobro. Ali on bi ipak bogzna kako dugo tamo ostao da se nije dogodilo nešto što je Hlapića odveć ražalostilo.
Izvor: 6uka
