– … Pričvrstiše joj mala bela krila na leđa, pa je tako i ona mogla leteti sa cveta na cvet sa svojim Cvetnim kraljem. Svuda je vladala radost, a mala lastavica je sedela u svom gnezdu i pevala im najbolje što može…
– I živeli su srećno do kraja života.
– Jeste, tako je bilo.
– A šta je bilo posle?
Posle nije bilo ništa. To jest – ništa izuzetno. Živeli su dugo, srećno, i čuvali carstvo cvetno.
Al pre nego da se skuće, da se smire, da se skrase, i pre nego da zaplove mirnim vodama kroz vreme, trebalo je, red je – zna se: da veliku svadbu spreme.
I? Koga su sve pozvali?
Tu su bili jednoglasni: – Dobro došli, prijatelji, iz svih priča, bajki, basni!
Na dan svadbe prvi stiže mladi Palčić, rođak mladin. Za njim, s lampom ispod miške, ćilim parkira Aladin.
– Dragi, ustaj, idu gosti! – dreknu mlada tad veselo.
– Uh, ala su poranili… – kralj pospano nabra čelo, jastuk steže, sklopi oči. Mlada skoči, trknu, ciknu, očešlja se na brzinu, kafu srknu, mužu viknu:
– Ustaj! Kreći! Stigli gosti, takoreći!
Kralj uvide da ne ide da još drema, šale nema – usta, poče da se sprema. Odjedanput, ko bi reko? Obuze ga čudno neko osećanje. Neugodno, više-manje… Trema! Uši mu zvonjave pune, prsti ko žvakaće gume, ništa ne ume: ni kravatu da veže, dugmići mu beže, kaiš ga steže. Iz ogledala sebe gleda belo.
– Propast! Veliko mi je odelo! Iako sam bitan, građom sam sitan – kaza mladoženja – Promašila je švalja, ne valja! Odelo mora da se menja! Ili, bar, da se prepravi malčice… Šta misliš, Palčice?
Ona ga pogledom preseče.
– Sad si se setio! – reče.
Al eto sreće iznenadne (ko u aprilu kad sneg padne). Na svadbu dolazi trkom Hrabri Krojač – glavom i brkom! Na licu mesta, bez metra i kroja, smanji odelce za cela dva broja.
Kralj se razvedri: – Bez odlaganja, nek počne slavlje! Draga, sjajno izgledaš! Živeli! U tvoje zdravlje! Palčica se osmehnu koketno, zatrepta sretno, žmirnu, kroz prozor virnu, bidermajer stisnu i vrisnu:
– Mama, stigla si, kakva sreća! Upoznaj mog muža, kralja cveća!
Kralj se pokloni, ko u baletu.
Mama reče: – Milo mi je – klimnu zetu – A sad, vas dvoje, ne glumite Engleze. Gosti su seli i čekaju meze!
– Pobogu! Iznesite čvarke, sireve, salate! – naredi kralj, (– Smesta! – dobaci nevesta), i par odšeta nogu pred nogu do belog šatora u vrtu palate.
A tamo?
Tamo – gomila sveta!
Al svet ko svet: žali se samo, sve mu smeta i uvek nešto zanoveta.
Tamo, za stolom levo, Snežna Kraljica, znojava lica, hladi se salvetom:
– Razočarana sam ovim banketom! Strašno je vruće! Bolje da sam ostala kod kuće!
Do nje, usplahirena, cokće Mala Sirena i prevrće oči – što nema gde rep da smoči!?
Mačka u čizmama čizma žulja, Joca bi jeo čarobnog pasulja, Zlatokosi čorba suviše hladna, Crvenkapinoj babi muzika neprikladna.
Besni Grdana nadmena: – Pih! Grozna je torta svadbena!
Naglas negoduje Cvilidreta: – Raspored sedenja mi smeta! Kako da se ne jedim, kad pored tri medveda sedim… Nekultura medveđa me vređa – oni smrde!
A osetljiva snaška, Princeza na zrnu graška, kuka: – Velika bruka! Od ove stolice tvrde grozno me bole leđa!
Videvši sve to, ustade stari Đepeto i reče:
– Cenjena bulumento iz priča, slušajte što vam kaže čiča: u životu je najpreče (zna ova glava belokosa) da gledate dalje od svog nosa. Nije ni srećan, ni najsnažniji, onaj što je sebi najvažniji. Taj od drveta ne vidi šumu. Imajte jedni druge na umu! Ovde smo, valjda, da se slavi
čudo ljubavi!
Živeli, mladenci! Živeli, gosti! Nek je zdravlja i radosti!
Živeli! – nazdravi kraljevski par.
Živi bili, sto godina bar! – odjeknu sa svih strana.
– Svi na ples! – prasnu Palčicina mama – Orkestar, ubrzaj stvar!
I poče urnebes, cirkus, dar-mar!
Bubanj tresnu, muzika grunu! Palčica izu cipele, kralj skide krunu, štrecnu se slaba Crvenkapina baba, i odleprša Jocina zlatna guska!
Neka se đuska!
Razigra ritam, ko u mjuziklu, sve noge, šape, papke, svaku štiklu:
Eno, boga ti, petama kucka Doroti i sa njom čarobnjak iz Oza! Okolo naokolo đipaju jarići i koza! Petar Pan repuje, Zvončica stepuje, Pepeljuga se u kolo hvata do Gulivera, starog svata, Ružica cupka, Snežana skače, Zver Lepoticu nosi na krkače!
– Opa, hej, haj! – ko lud viče vuk ( iz ko zna koje priče ), Vasilisa i Alisa uglas ciče, rusvaj prave na igranci patuljci i vilenjaci!
Radost kipti, slavlje pršti, (da l’ se više iko mršti?) Razigrano, živo, glasno, raspevano sve do jutra!
Nikom nije bilo jasno kad dotrča do njih – sutra.
Tad krenu polako svojoj priči svako.
– Bože zdravlja, do sledećeg slavlja… Moja je glava željna da spava i jedva čeka na jastuk da klone – reče kralj, zevajući.
– Da otvorimo prvo poklone! – viknu Palčica.
Pa zagrljeni odoše kući. Do novih zdravica…
Eto, tako se zbilo.
I šta je posle bilo?
Posle nije bilo ništa. To jest – ništa izuzetno. Živeli su dugo, srećno, i čuvali carstvo cvetno.
Autorka teksta i ilustracije: Zorana Popović
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Hoćemo li se buditi u panici najstrašnijih slutnji, čekati da telefon zazvoni misleći da je sve propalo?
Hoćemo li prepoznati da kao roditelj rastemo? Znamo li kako izgleda roditeljstvo - pre nego što ga doživimo? Može li se opisati rečima taj osećaj? Biljana Vasić, profesor srpskog jezika...
Praznici su povod za šalu i smeh u teoriji, ali…
...u realnosti, praznici su povod da jedni druge hvatamo za guše (figurativno, molim vas), svađamo se oko najrazličitijih tema, otvaramo stare rane i pingpongujemo osećanja ogorčenosti i krivice. Prilikom jednog...
Da mogu ponovo živeti, da dobijem drugu priliku – pravila bih više greški
„Da mogu ponovo živeti, pravila bih više greški. Više ne bih pokušavala biti savršena, bila bih opuštenija, popustljivija. Bila bih mnogo hrabrija nego ikada ranije na svom putovanju. Zapravo, jako...
Bojana Nešić: Zamišljam jednu mamu koja skuplja svu snagu ovog sveta kako bi mogla da drži jednu ruku
Bojana Nešić je upravo o takvom jednom slučaju pisala je i na svom Facebook profilu: "'Pre par meseci imala je epi napad po prvi put u životu,' rekla je. Videla...
Nema komentara.