Bila je sreda. Bilo je mnogo ljudi na autobuskoj stanici. Bio je i jedan čovek na metalnoj klupi autobuske stanice. Bila sam nervozna ja i moj sin.
Piše: Ivana Mićić, Mama zašto
Bila je sreda.
Bilo je mnogo ljudi na autobuskoj stanici.
Bio je i jedan čovek na metalnoj klupi autobuske stanice.
Bila sam nervozna ja i moj sin.
Bilo je još nekoliko nervoznih likova.
Oni su manje bitni jer su svakako bili svi isti.
Mi, isti, razmišljali smo o tome kako autobusi kasne. Razmišljali smo o onima koji sada cupkaju i proklinju nas koji kasnimo. Razmišljali smo o tome koliko nas sve to nervira i kako ćemo uticati na sebe i na druge da to ispravimo.
Neki su se odlučili i da prozbore po koju. Zborili su o ratovima, o silovanjima, o velikim poglavarima koji su za sve to krivi i o tome kako bi oni, samo da mogu, sve to drugačije udesili.
Neki, malo hrabriji, opsovali bi s vremena na vreme autobus sa brojem koji im nije po volji.
– Dimitrije! Poslednji put te opominjem! Sedi tu i budi miran! Zbog tebe i čekam autobus! Ne znam šta je deci zabavno u autobusima!
– Ne mogu da sednem. Ovaj debeli čika je zauzeo celu klupu.
– Sram te bilo! Kako to pričaš! Dođi ovamo.
Najednom nastade muk. Kao da su svi odjednom našli novu temu za razmišljanje u debelom čiki sa klupe.
Sirene automobila, brujanje autobusa i za kraj tišina. Sve stade na par sekundi.
– Gospodine Mišo! Znala sam da ću vas ovde pronaći.
-Mico lepa, kako ste? Sedite.
-Dolazim da posedimo, samo da odem do stana po kaficu.
-Evo poneo sam i ćebe da ti ne bude ladno na ovom metalu.
-Mišo, da nemate možda onu moju lepu fotografiju meseca u obliku srceta? Ne mogu nigde da je pronađem.
-Nemam Mico. Ti znaš da ja ne volim uspomene. Ja ti sve od juče obrišem. Danas je prva četvrt meseca a biće i oblaka pa će opet biti u obliku srca. Idi po kaficu pa da se spremimo polako za izlazak meseca. Za tri sata će pasti mrak. Taman.
Micina obla senka nestade na raskršću na kome se iz vedra neba pojavi dugo očekivani autobus. Ipak,ni zvuk škripe točkova nekako ne uspe da pomeri i unervozi prisutne na stanici. Svi kao da su ostali zagledani u prizor meseca u obliku srceta. Svi kao da su na trenutak stigli do njega.
Bila je sreda. Bilo je 5 popodne. Mi “isti” smo jurili u noć jer smo vladari neba i zemlje sa srcem u grudima.
Gospođa Mica i gospodin Miša nisu morali da jure. Oni su znali da noć svakako dolazi. Noć sa srcem u obliku meseca.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
ŠTA JE BILO POSLE – bajke za roditelje i decu: Kako je bilo na svadbi kod Palčice
Posle nije bilo ništa. To jest – ništa izuzetno. Živeli su dugo, srećno, i čuvali carstvo cvetno. Al pre nego da se skuće,...
Raša Popov dao odgovor na pitanje – koliko je važna deci igra?
Da je igra jedan od glavnih i najvažnijih "obaveza" svakog deteta, to nam je poznato. Međutim, slobodna igra je nešto što se sve ređe viđa i postaje polako potisnuta od...
Zamislite sobu sa šestoro malenih junaka i šestoro jutros prestravljenih pa potom najsrećnijih i najzahvalnijih majki/očeva
Kada radite jedan od ubedljivo najstresnijih poslova na svetu kao što je to dečija anesteziologija i svaki dan stojite na tankoj liniji između nekog detinjeg života ili smrti morate naći...
Pažnja, pažnja! Konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza
Nakon punih sedam godina otkako smo na Detinjarijama počeli skupljati detinje jezičke genijalne pronalaske – konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza vratolomnog podnaslova Srpskiričarska rečorčica....
Nema komentara.