Ne bih voleo da me pogrešno razumete; ljubav je divna stvar. Ali kada se pretvori u projekat sličan izgradnji svemirskog broda, čovek počne da ceni tihe trenutke – one koji nisu isplanirani, niti određeni člankom na internetu.
Foto: Freepik
Kada je moja žena, nakon sedam godina braka, najednom počela da me grli svaki put kada se sretnemo u hodniku, prvo sam pomislio da je neko od nas dvoje možda zaboravio na neki važan datum. Našu godišnjicu, njen rođendan, ili možda dan kada smo prvi put zaboravili da iznesemo smeće – što je, moram priznati, bio početak jedne prelepe tradicije. Ali ne, nije bilo to. Moja draga je, kako se ispostavilo, pročitala na internetu članak o tome kako žene mogu sprečiti svoje muževe da ih varaju.
Prva stvar na listi bila je upravo ta – zagrljaji. Svaki dan, bez izuzetka. Nisam imao ništa protiv zagrljaja, naravno, osim što su oni počeli da se pojavljuju u najčudnijim trenucima. Recimo, dok bih pokušavao da popravim kapajuću slavinu, osetio bih kako mi se ruke spajaju iza leđa u neplaniranom zagrljaju. „Samo da ne zaboravim“, šaptala bi mi ona na uho, dok bih ja, zatečen i mokar, pokušavao da se setim gde sam ostavio alat.
Druga stvar bila je posvećivanje vremenu za razgovor. Petnaest minuta dnevno, kaže članak. Sve što sam ja mogao da pomislim bilo je kako se tih petnaest minuta pretvara u beskrajnu epopeju gde se preispituju sve moguće i nemoguće teme – od toga zašto je klima prestala da radi, do suštinske analize svake epizode naše omiljene TV serije. „Razgovor spaja“, govorila je ona, dok sam ja, zagledan u sat, razmišljao o svim onim zagrljajima koji nas tek čekaju.
Konačno, tu je bilo i to da treba „biti tu“ za drugoga. Na papiru, divna ideja. U praksi, to je značilo da svaki moj pokušaj da pročitam novine u miru postaje sesija dubokog emocionalnog razotkrivanja. „Kako se osećaš u vezi sa tim člankom?“, pitala bi ona, dok sam ja pokušavao da razaznam dnevne novosti kroz maglu psihološke analize.
Ne bih voleo da me pogrešno razumete; ljubav je divna stvar. Ali kada se pretvori u projekat sličan izgradnji svemirskog broda, čovek počne da ceni tihe trenutke – one koji nisu isplanirani, niti određeni člankom na internetu.
I tako, dok smo se jedne večeri zagrljeni našli u kuhinji, nasmejani i iscrpljeni od dnevnog zadatka očuvanja naše ljubavi, shvatili smo nešto važno. Možda nam ne trebaju svi ti saveti. Možda nam samo treba malo prostora da budemo mi – nesavršeni, zbunjeni, divni delovi nas koji su se zaljubili bez ikakvog vodiča i uputstva.
Autor: Goran Janjić
Izvor: Facebook/Goran Janjić
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Hoćemo li se buditi u panici najstrašnijih slutnji, čekati da telefon zazvoni misleći da je sve propalo?
Hoćemo li prepoznati da kao roditelj rastemo? Znamo li kako izgleda roditeljstvo - pre nego što ga doživimo? Može li se opisati rečima taj osećaj? Biljana Vasić, profesor srpskog jezika...
Praznici su povod za šalu i smeh u teoriji, ali…
...u realnosti, praznici su povod da jedni druge hvatamo za guše (figurativno, molim vas), svađamo se oko najrazličitijih tema, otvaramo stare rane i pingpongujemo osećanja ogorčenosti i krivice. Prilikom jednog...
Da mogu ponovo živeti, da dobijem drugu priliku – pravila bih više greški
„Da mogu ponovo živeti, pravila bih više greški. Više ne bih pokušavala biti savršena, bila bih opuštenija, popustljivija. Bila bih mnogo hrabrija nego ikada ranije na svom putovanju. Zapravo, jako...
Bojana Nešić: Zamišljam jednu mamu koja skuplja svu snagu ovog sveta kako bi mogla da drži jednu ruku
Bojana Nešić je upravo o takvom jednom slučaju pisala je i na svom Facebook profilu: "'Pre par meseci imala je epi napad po prvi put u životu,' rekla je. Videla...
Nema komentara.