Većina ljudi se ne miri sa tim da su prosečni, već bi po svaku cenu da budu izuzetni – u lepoti, pameti, sposobnostima. Sve počinje u detinjstvu, roditeljska ambicioznost, neobjektivnost i forsiranje mogu biti fatalni
Sve, dakle, počinje u detinjstvu. Kombinacija roditeljskog straha od osrednjosti, preterane ambicioznosti i nesagladavanja detetovih sposobnosti je fatalna. Rezultira forsiranjem deteta i vođenjem na mnoštvo aktivnosti – od baleta, preko škole jezika, do časova muzike. Takođe, upravo su roditelji ti koji često insistiraju na fakultetu nespremni da priznaju da nije svako kapacitet za sticanje akademskog znanja. Umesto toga, deci treba da pošaljemo poruku da je jedina važna stvar u životu da budu srećni, primećuje naša sagovornica. Prema njenim rečima, potomcima valja poručiti da treba međusobno da se pomažu, podržavaju, poštuju i prihvataju, a ne ismevaju i ponižavaju samo zato što se razlikuju.
– Ako uspemo da naučimo dete da bude zadovoljno sobom, ako podržavamo njegovo biće onakvo kakvo jeste, onda ono neće imati potrebu da bude natprosečno. Takođe, decu često treba da podsećamo da ih volimo i kad ne donose petice, i kad razbiju komšijski prozor loptom i kad pokušaju da nas slažu. Jeste, to nije lepo, ali je još gore da dete pomisli da ga više ne volite zbog neke njegove “greške”. Tada, dete neće pristati da ide na fudbal kako biste vi bili ponosni, nego će vas zamoliti da mu uplatite časove kuglanja, klavira ili bubnjeva – kaže Đorđevićeva.
Teško je to, ipak, objasniti roditeljima uverenim da je bolje biti i nesrećan nego ne iskoristiti svoje potencijale. A pristajanje na prosek ponekad izgleda kao nespremnost da se trudimo, da pobedimo sebe i damo svoj maksimum. Jer, lakše je reći “ja ovo ne shvatam”, nego zagrejati stolicu i naučiti zadato. Ali, druga krajnost, kada pokušavamo da po svaku cenu iskočimo iz proseka, ima potencijal da se pretvori u tragikomediju. Da zaličimo na onog nilskog konja sa suknjicom balerine iz crtaća. Na sreću, naš mozak je tu da nam pomogne.
NEVIDLjIVI ZA POLICAJCE
Na pitanje “Zašto je dobro biti prosečan?”, korisnici društvene mreže “Redit” odgovorili su:
– Ostaješ skroman jer znaš da uvek ima boljih i lošijih od tebe.
– Lakše prihvataš poraze. Kad si prosečan, nema stresa jer niko ne očekuje od tebe da budeš izvanredan.
– Sve u vezi mene je prosečno. Visina, izgled, auto koji vozim, škola koju sam završila, posao, stan. I znate šta? Uživam u tome.
– Ne moram da brinem o tome da budem najbolji. Jednostavno, postojim.
– Policajci ne obraćaju pažnju na tebe.
– Zbog velikog broja potencijalnih partnera. Jer, niti si suviše ružan, niti lep da bi ih uplašio.
– Veoma retko će se u praksi desiti da neka osoba nema talenat za nešto, a ekstremno želi da bude natprosečna u tome. Zamislite da jedna devojka želi da postane pevačica jer misli da lepo peva. Bude odbijena jednom, dva puta, treći put na takmičenjima i onda će pomisliti da bi možda mogla i da pleše. Ljudski mozak često funkcioniše kao basna sa lisicom i kiselim grožđem – pojašnjava Đorđevićeva.
I kao što će nesuđena pevačica postati plesačica, tako će i svako od nas naći neku oblast u kojoj neće biti prosečan. Jer, kako primećuje naša sagovornica, niko ne pristaje na prosek.
– Ili se pravi da nije prosečan ili nađe načina da pripada manjoj grupi koja je po nečemu posebna, identifikuje se sa njom i izražava svoju individualnost preko nje. To su, na primer, vršnjačke grupe koje slušaju istu muziku. A svaki čovek je, verujem, poseban, hteo ili ne, bez obzira na prosek – zaključuje psihoterapeut.
BRILjANTNI SU (NE)SREĆNI
Francuski nobelovac Anatol Frans govorio je da osrednji čovek ne zna šta će sa svojim životom, a ipak želi još jedan koji će trajati zauvek. S druge strane, znamo da su najbriljantniji umovi, najlepše žene, najduhovitiji ljudi često nesrećni. Da li je sreća, onda, u proseku? – Sreća je u ljubavi – jasna je sagovornica “Života plus”.
Marija Dedić
Izvor: Novosti
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Nema komentara.