Svo znanje ovoga sveta nije bilo polodotvorno bez osluškivanja, praćenja i negovanja biljke, zapravo svega onog što ljubav čini. Ali bez znanja, možda biste žutu ljubičicu zauvek negovali kao običnu i ne biste primetili da joj latice nisu dovoljno široke, da njena boja nije izražena i jasna, da joj je koren kratak, a stabljika nakrivljena.
Bez ljubavi znanje je jalovo, bez znanja ljubav je slepa. I to je cela priča o odgovornosti. Jer znanje podrazumeva učenje, učenje podrazumeva greške, a ljubav „održava kurs“. Iz ljubavi crpimo hrabrost, snagu, odlučnost, osetljivost, razumevanje, postojanost, strpljenje. Reč je o odnosu. Odnosu prema sebi, drugome, životu, mravu na putu. Ljubav je ono što nas inspiriše i nagoni da upoznajemo onog koga volimo, da ga razumemo, da o njemu i sa njim učimo, da činimo sve što je u našoj moći da mu omogućimo rast i podržimo ga u razvoju. Ljubav nisu samo osećanja, pogotovo ne isključivo pozitivna osećanja, jer: „Volim te i kad se ljutim na tebe“. Ljubav je zato naš trud, naše ulaganje, strpljenje, naše svesno i zainteresovano nastojanje da podignemo onog koga volimo. Ljubav nije žrtva. Ljubav je nesebičnost i sloboda. Ljubav je snaga da zaviriš u sebe i moć da kažeš „izvini, pogrešila sam“. Ljubav je ono što rađa, a znanje je oruđe njenog delovanja. Ljubav je konstanta. Znanje je promenljivo. A roditeljstvo je kao baštovanstvo. Na posletku, reč je o onome što činite kako biste obezbedili biljci sredinu koja će joj omogućiti da se razvije u ono što ona jeste. Ni manje, ni više.
Izvor: dnevnikdvemame.wordpress.com