„Hoćemo li na šampitu?“, stajalo je u poruci koju sam primila preko Facebook-a, nakon što me je neko označio na fotografiji iz četvrtog razreda osnovne škole. Nasmijala sam se, ovako je mogla da mi se javi samo jedna osoba. Poslala je Emina, moja nekadašnja najbolja prijateljica o kojoj od završetka rata nisam znala ništa. Na toj fotografiji Eminino nasmijano lice je bilo tik do mog, kao i uvijek. Nismo se razdvajale.
Razmišljala sam o njoj, povremeno, gdje je, kako živi i da li je uopšte živa. Željela sam da vidim Eminu, da je čvrsto zagrlim i istisnem tridesetak godina jaza među nama u kojima se desio život. Početno uzbuđenje ustupilo je mjesto pitanju. Da li je jaz, koji je od početka devedesetih među nama zinuo, učinio beznačajnim te godine u kojima smo skupa rasle, kao dva priljubljena drveta?
Dogovorile smo susret lako, poletno, kao da ona upravo stoji ispod mog prozora sa dlanovima naslonjenim na uglove usana i viče iz sveg glasa: „Sandraaaa! ’Oćeš li napolje?“, a ja se stvorim pored nje prije nego što uspijem dobaciti s prozora: „Stižem!“. Tako smo i dogovorile susret, za subotu u podne. Tog jutra sam sve obaveze stavila na čekanje, sjela u auto i krenula prema Konjicu. Nisam odavno bila tamo, posljednji put krajem devedesetih. Ispričao mi je otac da je Emina izgubila roditelje u ratu. Nakon što je moj otac napustio Konjic, izgubila sam svaku vezu sa Eminom.
Vrtlog u stomaku i dlanovi koji su mi se nekontrolisano znojili nisu bili od pomoći dok sam čekala Eminu u kafiću pored Neretve. U tu rijeku, hladnu i krivudavu, kao šara na bosanskom ćilimu, posljednji put sam zaronila stopala kada sam došla ovdje nakon rata, da obiđem stan i drage ljude. Voda je bila ledena, kao i uvijek, a ja sam se odvikla njene studeni. Ljudi su i dalje bili topli i bliski.
Stigla je Emina i široko se nasmijala. Pođoh da pružim ruku, a Emina spusti tašnu na sto i privuče me u snažan zagrljaj, topao kao nježna uspomena. Vrijeme je stalo. Nisam bila spremna da je pustim kada se taj točak ponovo pokrene. Bakarna minđuša mi ispade na sto i zvecnu. Sjele smo jedna prekoputa druge. Pokušavala sam da saberem sva pitanja koja bih joj postavila. Kako živi. Kako se snašla u Njemačkoj.
‚‚Ostala je živa glava… to je najvažnije.“, rekla je Emina, sa naučenom pomirenošću i pogledala ustranu. „Dobro sam, većinu vremena. Ne razmišljam puno o prošlosti, jer me ona povuče kao vir u „kazanu“ Neretve iz kojeg bih grcala dok se ne ugušim. Zatrpavam se poslom, uz djecu i obaveze nemam puno vremena ni da mislim… Sjećaš li se kako smo vikendom šetale uz Neretvu i išle na šampitu?“, upitala je, gurajući pod ćilim rat, baš kao i ja, cijelog svog života.
‚‚Šta nam uradiše…“, izgovorila je, a ja sam isto pomislila.
U toj rečenici, najfrekventnijoj među onima koji su se rastali zbog rata, ima više sastojaka od najkomplikovanijeg recepta. U mojoj rečenici „šta nam uradiše“, pitanju bez upitnika, stajao je put kojim sam otišla i kojim se nikada nisam vratila. Otac, za dva broja manji, kako stoji na vratima sa smeđom kožnom torbicom punom fotografija i kalupom za svijeće, koji će nas hraniti u godinama proždiruće inflacije; jedinom imovinom koju je uspio ponijeti sa sobom iz rata. U njoj stoje sva pogrdna nacionalna obilježja kojima su me častili, saznavši da sam dijete iz miješanog braka. Mene, koja sam tek učila o tri nacije na koju se raspao Jugosloven, u treptaju oka izbrisan iz svih registara, baš kao i država kojom su se generacije prije nas busale u prsa. Majka, koja nastoji da prespava glad, da bismo brat i ja imali više. O svim onim pitanjima „Je li tata živ?“, na koje mjesecima nismo znali odgovor.
U Emininom „šta nam uradiše“, stoje zaglavljeni gubici voljenih roditelja, pa je moja strana priče meni samoj djelovala nedovoljno važnom. Vjerujem da bi Emina voljela da je imala šansu da ugleda svog oca na vratima, pa makar i tri broja manjim, kao i da joj je majka gladovala uz nju, nego što je nikada više nije mogla zagrliti. Njeno „šta nam uradiše“, bilo je nebrojeno puta strašnije od mog. Zato sam ćutala. Pitala sam se da li joj zbog toga ruke drhte kada pali četvrtu cigaretu za redom, ili joj je život priređivao dodatne predstave od kojih su joj živci utanjili ko istrošene strune.
„Jesi li pronašla neki važan lijek?“, upitah je, sjećajući se kako je Emina sa sigurnošću tvrdila da će postati naučnica i učiniti svijet boljim za važno otkriće. Oblak tmurnih misli se raspršio i otkrio stidljiv smješak u uglovima njenih usana.
„Jesam, baš kao i ti što rasturaš klavir po najpoznatijim svjetskim koncertnim dvoranama“, našalila se. ‚‚Hoćemo li da prošetamo pored rijeke?“
Sitna kiša je rominjala. Neretva je nadošla i zamutila onu svoju zelenu boju, po kojoj je bila poznata. Reski vazduh kasne jeseni natjerao me je da navučem šal preko usta i zagrijem nos. Sve je bilo isto. Nas dvije, šetamo pored Neretve i ćaskamo. Samo su nam priče bile drugačije, oblikovane jazom neispunjenih godina među nama.
„Znaš li da je Edina poginula? Roditeji su je čuvali u kući, kao da ikoga možeš sačuvati od granate.“, oči joj se zacakliše.
Klimnuh. Edina je bila na školskoj fotografiji odmah do nas dvije.
„Pitam se, da smo ostale, da li bismo danas bile žive?“
Prećutala sam. Sanjala sam često kako me zemlja guta, kako nestajem, skupa sa svakim tragom o sebi.
„Voljela bih da smo bliže“, reče Emina i uhvati me pod ruku. Postalo je toplije.
Obrele smo se u starom naselju, pored zgrade u kojoj sam živjela i čiji prozor dječije sobe je gledao na spomenik i Neretvu. Fasada, sa rupama od gelera, prozor moje sobe i čisti bijeli zid, bez postera grupe „New Kids on the Block“ i Tajči koje sam, taman pred rat, zalijepila iznad svog kreveta. Jedna plava glava izvirila je iza prozora i ljubopitljivo nas posmatrala. Radoznala djevojčica nije mogla pretpostaviti da su ove dvije tete, koje sjetno pilje u njen prozor, u toj istoj sobi, baš pored tog prozora, zamišljale svijet za milion puta boljim nego što je ispao, nego ih niko ništa nije pitao.
„Sjećaš li se prve koreografije uz Bajagin „Plavi safir?“, upitala me je.
„Ih, šalvare, marame, samo nam je šeik falio!“, kroz smijeh rekoh.
Danima smo predano radile na plesnoj koreografiji, vrtile se sa maramama koje joj je daidža donijeo iz Turske, pa smo uoči nastupa iscrtale oči crnim kreonom, praveći se da smo prave arapske plesačice, slučajno zalutale iz 1001 noći u ovaj naš običan svijet.
Neka djeca projuriše pored nas i nestaše u uskim prolazima među „novim“ zgradama. Bila su gotovo bezbrižna, odrasla sa pomirenjima i mirenju sa sudbinom, tek ovlaš osjetnom u vazduhu, prihvatajući ga kao dio tijela sa kojim su rođeni.
„Kradu li i oni zerdelije?“
„Nadam se da su spretniji od nas dvije!“, rekoh, a kroz smijeh se uvuče čika Đuro, koji maše rukom i prijeti da će nas prijaviti policiji i da će nam strpati roditelje u zatvor.
„Danas kradete voće, a sutra ćete opljačkati banku! Fino su vas roditelji vaspitali!“, vikao je iz glasa, a nikad nas nije stvarno odao roditeljima, jer se naš ulov svodio na po dva džepa punih zerdelija, jednom godišnje.
„Moram ti nešto priznati“, reče Emina oborivši pogled u stranu. Slute takvi uvodi na nešto što želudac teško vari.
„Jedno vrijeme sam te mrzila“, rekla je, a ja sam samo ćutala. Ne zato što ne želim da saznam zašto, već što mi ono neispričano stoji u grlu otkako sam vidjela njenu poruku.
„Bila si mi simbol izdaje, geler koji je usmrtio mog oca, a ne tvog, tuga koja je ubila moju majku. Dugo mi je trebalo da mi prestaneš biti sinonim za sve ono što nisam birala, a desilo mi se. Zato sam se krila svih ovih godina“. Za trenutak sam ostala nijema. Njene riječi stezale su se oko mog vrata kao plastična kesa nabijena na glavu od koje ne možeš da dišeš.
„Dugo sam osjećala kolektivnu krivicu za sve ono u šta smo upali, a niko nas o tome nije pitao“, uspjela sam da odgovorim.
„Teško je otrgnuti se od toga. Moja mržnja rasla je jednako sa potrebom da mi budeš blizu. Prestala sam kada sam shvatila kako funkcioniše svijet. Svi smo pioni u nečijoj igri. Oprosti mi…“, oči joj se napuniše suzama.
„Ludo jedna, sve znam“, rekla sam joj i zagrlila je najjače. „Nemam ja tebi šta da opraštam!“
Šta su nam uradili… čula sam ponovo u svojoj glavi.
Pustile smo krivicu i oproštaj niz Neretvu da ih prvi kazan proguta.
Vraćale smo se preko velelepnog starog mosta. Ljudi koje smo sretali nas nisu prepoznavali. Vrijeme je izbrisalo naše tragove sa ulica. Postale smo stranci u našem gradu. Djetinjstvo, koje je načas stidljivo izvirilo, tek toliko da nas zagrije iznutra, gurnuto je skupa sa devedesetima nazad pod šareni bosanski ćilim. Na njega je stavljen težak hrastov sto, koji se nismo usuđivale da pomjeramo često. Sišle smo sa starog mosta na Neretvi i zakoračile nazad u sadašnjost, privezavši dva kraja otkinutog konca prijateljstva čvrsto. Čvor je bio toliko čvrst i zapetljan, dovoljno veliki da se o njega spotakneš i nikad ne zaboraviš da je nekada bio prekinut. Stegnule smo taj čvor, dovoljno čvrsto, da nikada više ne popusti.
Autor: Tatjana Kuljača
