Piše: Tatjana Kuljača
Svi mi volimo da nam deca budu napredna, da nauče puno, da budu dobri ljudi, zadovoljni i uspešni, da ostvare svoj san. Na tom putu mi ih hrabrimo, učimo ih da hodaju stazom života, damo im ruku kad padnu, podstičemo ih sopstvenim primerom.
Da li smo mi zaista sveznajući, kako nas naše dete vidi? Preispitujemo li svi svoje ponašanje i svoj način vaspitanja dece? Koliko puta se nerviramo kada neko prokomentariše da naše dete ne bi trebalo ovo ili ono? Ili bi trebalo?
U početku me sve izluđivalo. Komentari na temu šta je trebalo, ili nije trebalo da naučim svoje dete bi me dovodili do tačke usijanja.
Trebalo je već da prohoda… trebalo bi da već priča… što si je naučila da je uspavljuješ svake noći… kako si mogla da ostaviš svoje dvogodišnje dete kod tvoje mame na 2 nedelje… jako je glasna… što si naučila bebu da jede uz muziku… ne treba da misliš o poslu dok ti je beba ovakva (čitaj – traži mamu – a ostalo još 5 meseci porodiljskog bolovanja)… trebalo bi da dobije prutom po guzi, mora da oseća strah…
Da ne nabrajam više. To su oni komentari nakon kojih se osećaš jadno, neuspešna kao majka, kao da si promašila životni poziv. Svaki od njih ti dođe kao kofa puna ledene vode, ili šamar u najmanju ruku. Nakon ljutnje i izgovorenih opaski, kao i odgovora, koje nekad pažljivo (ili ne) damo osobi koja nas kritikuje, počnemo da se preispitujemo. Da li sam stvarno pogrešila? Jesam li mogla bolje? Možda su oni u pravu?