Starost je kada si poslušan

Neko ostari sa pet, a neko sa pedeset, neko nikad. Zavisi kada je pristao da osmeh zameni obavezom i strepnjom.

Sedim u parku okružena grupom trogodišnjaka, zadužena da jedno od njih sačuvam i vratim kući. Slušam sebe kako ponavljam: stani, nemoj tamo, vrati se, tiše malo, ne trči tako brzo, siđi, ne otimaj, nije to tvoje… a oni se ne obaziru, već jurcaju, smeju se, ciče, padaju. Srećni su, oči im se cakle, ne znaju za umor, ne slute da igri mora doći kraj. Oni su vulkan nepomućene radosti, vedri izvor koji kulja snagom, presijava se i raspršuje na suncu u hiljadama raznobojnih čestica.

A onda ih mi vaspitavamo. Namećemo im norme koje važe u svetu gde žive. Kažnjavamo ih, sablažnjavamo se i sramotimo kada se odupiru, bacaju po zemlji u besu, lupaju rukama i nogama, urlaju, izmičući uzdi koja im se namiče. Smatramo da su bolje vaspitani ako su ozbiljni, poslušni, dosledni, vredni, ljubazni. Pre svega poslušni. Jer od toga sve počinje, od spremnosti da bez protesta usvojimo pravilo. Tome ih učimo. Da budu prihvatljivi.

- Advertisement -

Ne treba se smejati previše i bez razloga. Može neko pomisliti da si nehajan ili lud. Svoje obaveze treba obaviti na vreme, prvo obaveze, pa zadovoljstvo, a kad se obaveze umnože i nemaš vremena za bilo kakvo zadovoljstvo, ne smeš se buniti, padati u depresiju jer tako je svima, valjda si odrastao, ozbiljan i odgovoran.

Ako se prihvatiš nekog posla ne smeš ga ostavljati, bez obzira što ti je pretežak i što ti pije krv, u suprotnom si razmažen, nisi borac koji je spreman poginuti na braniku ostvarenja zadatog cilja. Moraš biti vredan. Ni jedan dan ne sme proći bez posla, ranog ustajanja i trčanja da se sve obavi, ma kako bio besmislen taj posao. Najbolje je kada si javno vredan, kada svima pričaš koliko si vredan, ustaješ pre svih, prebacuješ lestvicu u svim disciplinama i žališ se što to niko ne primećuje. Obavezno je biti ljubazan, čak i u situacijama kada ti neko kida živce, kada je odvratan, dosadan, lažljiv ili pokvaren. Stariji se slušaju, bez obzira da li su stariji po godinama, obrazovanju, funkciji ili snazi. Poslušnost se naročito vrednuje kao pokretačka snaga narodnog prosperiteta.

I tako od nasmejanih trogodišnjaka nastaju ozbiljni odrasli ljudi, namršteni, sa distancom, otmeno uzdržani, spremni za svaku zapovest, nezadovoljni jer im život nije dao ono što su zaslužili za sva ta odricanja. Vaspitani su da budu nesrećni jer im cilj nije u sadašnjem trenutku, već u potrebi da se dostigne zacrtana budućnost.

Ne mogu uživati dok sve ne urade, dok ne otplate dug sebi, porodici, kući, ulici, državi i svemu što ih okružuje. Moraju lagati da bi bili prihvaćeni, kriti svoja osećanja da ne bi bili povređeni. Zato se prestanu smejati, trčati bez straha da će se saplesti, pasti, povrediti. Okolina i život ih nauče da predviđaju prepreke i tamo gde ih nema, pa ih to jede unapred, štite se i zagrađuju. Tako počnu stariti, a vek je svakome različit.

Neko ostari sa pet, a neko sa pedeset, neko nikad. Zavisi kada je pristao da osmeh zameni obavezom i strepnjom.

Prestao da se smeje. Počeo da sluša.

- Advertisement -

Autor: Biljana Vasić

Izvor: Detinjarije.com

spot_img

Najnovije

Slobodna igra: zašto je detetu potrebno vreme u kojem „ne radi ništa“

U svetu u kojem se detinjstvo sve češće ispunjava obavezama, treninzima, radionicama i različitim aktivnostima, lako zaboravljamo jednu važnu stvar: dete se najviše razvija upravo onda kada se igra slobodno.

Dečiji naučni karavan kreće na put kroz Srbiju: Lidl Srbija i MoleKul donose svet nauke za najmlađe

„Dečiji naučni karavan” donosi novu dinamiku: ova jedinstvena avantura pakuje kofere i stiže direktno na Lidl parkinge u Beogradu, Novom Sadu, Nišu i Požegi, kao i na posebno odabrane lokacije u Kragujevcu, Subotici, Zrenjaninu, Šapcu, Kraljevu i Novom Pazaru.

Zašto kupujemo suvenire? Male uspomene koje čuvaju najlepše trenutke

Psiholozi objašnjavaju da ljudi ne stvaraju emocionalnu vezu sa samim predmetom, već sa iskustvom koje on predstavlja.

Šta bi današnja deca mogla da nauče od dece iz 90-ih: Ne mora svaki trenutak da postane viralan

Svaka generacija nosi svoje i loše strane i vrednosti. Iako nam se ponekad čini da su današnje generacije klinaca, nekako logično, ispred onih iz devedesetih, stvari nisu uvek onakve kako izgledaju.

Snežana Golić, sportski pedagog: Sport ne priprema decu za medalje. Priprema ih za život.

“Neka deca ne biraju sport prema tome šta drugi očekuju od njih, već prema tome gde se osećaju slobodno, prihvaćeno i radosno. Jer igra ne pita ko si, koliko si brz, da li si dečak ili devojčica i hoćeš li jednog dana osvojiti medalju. Ona samo želi da se igra.”

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img