Sve zbog dece
Ispada da su mnogi napravili decu samo da bi mogli nešto da rade onosno da ne rade, skrivajući se iza dece.
Ispada da su mnogi napravili decu samo da bi mogli nešto da rade onosno da ne rade, skrivajući se iza dece.
Поставивши дете за сврху сопственог живота, и онда од те “сврхе” тражити, и то повратним спрегом, унапред планирану добробит као узвраћање, подсећа на све кругове сујеверја чији је образац оно бацање новчићау фонтану уз очекивање да им се та “жртва” узврати неком жељеном срећом још вечерас.
“Stvarno mi je drago zbog svih tih “direktora u ostavci”, i ako ih sretnem u baru, ponudiću da ih častim pićem. Ali hajde da njihove bajke ostavimo njima, a da mi budemo svesni da se bez dve plate u kući ne može. Naći ćemo mi naše male načine da usrećimo…
Roditeljstvo je postalo religija. A kao i kad je svaka druga religija u pitanju, od vernika se očekuje potpuna i bezuslovna predanost.
Jesu li naša deca srećna jedino onda kada im kupimo svaku igračku, svaku tehnološku spravu, ispunimo svaku želju? Zar su zadovoljnija i sigurnija kada ima dajemo stvari nego kad im dajemo sebe?
A možda sam samo shvatio da je porodica isto tako važna firma, a roditeljstvo važan posao. Da i u porodici postoje zaposleni kojima je potreban direktor. I da će poslodavac, koji nas je zaposlio i dao blagoslov da obavljamo tu važnu funkciju, jednoga dana pozvati na razgovor radi ocene poverenog posla.
Postigli smo balans u životima koji nam je oduvek nedostajao. Osvrćući se unatrag na vreme kada sam u kancelariji radila puno radno vreme, rekla bih da je 70% svih svađa i stresova bilo rezultat toga što sam morala da se posvetim poslu a ne porodici.