“Stvarno mi je drago zbog svih tih “direktora u ostavci”, i ako ih sretnem u baru, ponudiću da ih častim pićem. Ali hajde da njihove bajke ostavimo njima, a da mi budemo svesni da se bez dve plate u kući ne može. Naći ćemo mi naše male načine da usrećimo…
Najnoviji trend koji su Amerikanci sebi dozvolili izazvao je oprečna mišljenja. Kao i uvek kada su trendovi u pitanju, i trendove u roditeljstvu diktiraju oni koji to sebi mogu da priušte, pa je tako bilo i ovaj put.U nekoliko veoma uspešnih firmi, koje čak važe i za humane (u smislu da nije bilo nekih neprijatnosti za zaposlene) očevi i majke na vodećim funkcijama krenuli su da daju otkaze, hvaleći se u javnosti kako je to samo iz želje da budu više sa svojom decom…
Naime, nekoliko izvršnih direktora je dalo otkaze sa vrlo sličnim porukama koju su poslali javnosti. Poenta svake od njih je bila da odlaze iz svojih firmi da bi bili bolji roditelji, i da bi više vremena provodili sa svojom porodicom. Sa jedne strane, oni koji su bili oduševljeni i ganuti tim gestom su im aplaudirali, a sa druge strane negodovali su oni koji su im zavideli i istovremeno smatrali taj gest licemernim. I jedni i drugi su u pravu. Zar ne bismo voleli svi mi roditelji da smo u mogućnosti da kažemo zbogom svojim direktorskim foteljama i odemo kući da se bavimo svojom decom. Samo, koliko nas ima direktorsku fotelju? I koliko nas može da sebi priušti takav potez?
Evo kako je celu situaciju video i analizirao Džon Kiner, roditelj i autor bloga“Pitaj svog tatu“:
„Meni lično, potez „otkaz fotelji radi porodice“ je sjajan. Stvarno tako mislim, iako su mišljenja veoma podeljena. Smatram da je najvažnije da takva ideja, ideja veličanja porodice, postane raširena. Da se vine u etar. Iako stručnjaci svakodnevno upozoravaju na činjenicu da je porodica ugrožena, da su roditelji isfrustrirani a deca prepuštena sama sebi i ekranima, bitno je da neko ko je roditelj, još uz to i visoko kvalifikovan i uspešan po pitanju karijere, pokaže to u praksi. Teorija je ipak samo slovo na papiru pa su svetli primeri značajan iskorak.
Isto tako, vodeće kompanije mogu, inspirisane tim potezima, da razmišljaju o humanizaciji svojih radnih mesta i uslova rada, shvativši da je ljudima porodica na prvom mestu.
Najiskrenije, meni su ove priče baš slatke. U slučaju jednog od direktora koji su dali otkaz radi dece, sasvim je dirljivo što ga je na to nagnalo pismo mlađe ćerke, u kome je ona popisala 22 događaja njoj veoma bitna u toku samo jedne godine, koje je on propustio zbog posla. Između ostalih tu su se našli njen prvi dan u školi, maskenbal za noć veštica, radionica i roditeljski sastanak. Odmah nakon toga on je shvatio šta sve propušta i koliko povređuje svoje dete pa je rešio da da ostavku. Meni je ovo ravno savremenoj bajci.
Kada sam članak u kome su pisali o njemu odneo svojoj ženi, ona je bez trunke sarkazma rekla: “Vau! Zar to ne bi bilo divno!” prosto je uskliknula, ali uskoro smo se samo jednim pogledom razumeli. O čemu mi to pričamo, bila je sledeća reakcija. Ko to još može sebi da priušti? I šta je sa svima nama koji živimo u rasponu od siromašnog do srednjeg sloja, koji moraju da zarade za hleb, krov i račune. Šta je sa ljudima koji bi pristali da rade i do sedme decenije da svojoj deci i unucima obezbede bolji život?
Da nije malo snobovski kada jedan uticajan i imućan direktor objavi u javnosti da daje otkaz da bi gledao svoju ćerkicu kako se igra? To je svakako luksuz, a luksuzi nisu za nas obične smrtnike, zar ne?
“Da nije malo snobovski kada jedan uticajan i imućan direktor objavi u javnosti da daje otkaz da bi gledao svoju ćerkicu kako se igra? To je svakako luksuz, a luksuzi nisu za nas obične smrtnike, zar ne?”
Pitam se, i neminovno je pitanje da li su nakon svog svečanog otkaza proverili da li su svi radnici u njihovim firmama dobili platu, iskoristili svoja porodiljska bolovanja do kraja, bili plaćeni za svoje bolovanje? Kada su već tako uviđavni prema roditeljstvu, zašto i to ne proveriše? Zašto prvo ne izdejstvovaše manje radnih sati za sve zaposlene roditelje, bolje osiguranje i još neku dragocenu beneficiju?
Opet ponavljam, meni je drago što je barem neko uštedeo dovoljno da zbriše iz vrzinog kola kapitalizma, i po prvi put ću priznati da novac jeste isto što i uspeh, ali samo kad imaš na koga da ga potrošiš. Ima boljih stvari od novca, naravno, ali najbolje ga je potrošiti na svoje najmilije, kad ga već neko ima u izobilju.
Ali da objasnimo, nisu mi veći heroji ovi direktori milioneri u ostavci, od svih nas milion “mučenika” koji pošteno zarađujemo svoj novac da prehranimo porodicu. I pri tome nas je tako malo koji uopšte vole svoj posao a svesni smo da nam se “bekstvo iz fotelje” nikad neće ukazati kao prilika.
Tako da, evo ukratko, samo želim da ih ućutkam, i njih i medije koji ih veličaju, obraćanjem svim ostalim roditeljima, koji moraju da rade:
Hej, hrabri tata koji radiš u hipermarketu, znam da nije posebno inspirativno meriti krompir i klasirati banane, žute na jednu stranu braon na drugu. I znam da nisi tako zamišljao svoj život u mladosti, i svestan sam da ti je dan kada dobijaš platu istovremeno i dan kada je daješ na račune, ali ti sve trpiš i uspevaš zato što te kod kuće čekaju deca kojima su potrebni hrana, odeća i obuća. Ti si super heroj!
Ti nisi dovoljno sa svojom decom, znam to, i nećeš promeniti svaku pelenu. Ne vodiš ih ni u park tako često a kamoli na neko stvarno zabavno i skupo mesto. I uopšte, znam da nisi sa njima koliko bi hteo, ti čak ne znaš ni omiljenu boju svog deteta, jer je menja svake nedelje… Ali sve to te ne čini lošim roditeljem.Taj tvoj minimalac koji zarađuješ je u mojim očima kao da svaki dan praviš najbolje lego figure satima sa svojim detetom, i to te čini najboljim tatom.
“Moj otac nije bio na svim školskim priredbama, jer je noću radio a danju spavao. Moja majka nije bila na svakoj utakmici koju sam igrao, ali nikada nismo bili bez ručka.”
I ti, mlada majko na kiosku brze hrane, znam da nisi diplomirala da bi u naradžastoj uniformi prodavala krilca na žaru, ali ja vidim tvoju venčanu burmu na ruci i umoran ali blag pogled. I slutim da bi radije rasklanjala haos za svojom decom, kuvala njima i dobijala musave poljupce, nego pitala ovde ljude da li uz krilca žele lepinju ili tortilju. Ovde si, zato što su računi neuništivi, stižu svakog meseca a boljeg posla nema, i ako se ja pitam – ti razbijaš, najbolja si!
I znate šta još znam, strogo iz sopstvenog iskustva – tata iz hipermarketa će ipak naći vremena da se rve sa svojim mališom pre spavanja, a mama iz kioska će zaspati pevajući uspavanku svom detetu, ali će i u snu pevušiti melodiju dok joj čedo ne zaspi.
A kada konačno dete zaspi, sešće i umorno će računati, da li će imati dovoljno za namirnice iduće nedelje.
Sve ovo znam zato što je i moja porodica tako živela. Zato što su i mene tako odgajali. Moj otac nije bio na svim školskim priredbama, jer je noću radio a danju spavao. Moja majka nije bila na svakoj utakmici koju sam igrao, ali nikada nismo bili bez ručka. I čak i danas dođu dani kada moja žena i ja sedimo za stolom sa glavama između šaka, i pitamo se kako ćemo sve ovo, dođavola, da platimo? Ali uvek pronađemo način. Kada bi i meni jednom ćerka uručila listu stvari koje sam propustio u njenom životu, slomila bi mi srce, da. Ali sve vreme bih znao da ima i stvari koje prosto moraš da uradiš i obaveza koje moraš da platiš. I znao bih da ipak radim dobru stvar.I to na najbolji mogući način. I svi vi isto tako, dragi roditelji.
Dakle, nisam se predomislio, stvarno mi je drago zbog svih tih “direktora u ostavci”, i ako ih sretnem u baru, ponudiću da ih častim pićem. Ali hajde da njihove bajke ostavimo njima, a da mi budemo svesni da se bez dve plate u kući ne može. Naći ćemo mi naše male načine da usrećimo svoju decu i sebe, iako radimo puno radno vreme. Na kraju krajeva, još jedna vedra strana ovih otkaza, su novootvorena radna mesta. Ko zna, možda neka od tih upražnjenih fotelja čeka na nas…”
Prevela: Jasmina Jovanović
Izvor: Hafington Post
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: GLOBALNO RODITELJSTVO
Švajcarska: Nepoštovanje vaspitača i nastavnika dostiglo vrhunac
Vrištanje, guranje, neposlušnost – sve više dece je zločesto, lenjo i razmaženo. Problem je u roditeljima. Jedan vrtić u blizini Lucerna provodi jutro u šumi, tema puževi. Odjednom jedan dečak...
Ima svega dve godine, a s roditeljima je prepešačio 483 kilometra
U danima kada se mlade mame oporavljaju od porođaja, Šenon je stala na noge lagane i dala se u planinarenje. I nije išla sama, ona i njen muž Blejk, strastveni...
Detinjstvo u Indiji: Mali-veliki ljudi
Indija je ogromna zemlja velikih kontrasta, u kojoj odrasta skoro 400 miliona dece, što je naveća dečija populacija na svetu. Tradicionalno indijsko roditeljstvo...
Deca Bušmani: Mali gospodari pustinje
Bušmani ili narod San, kako sami sebe nazivaju, su drevno društvo lovaca i sakupljača iz Južne Afike. Njihov dom je u nepreglednim prostranstvima pustinje Kalahari. Savremeni genetičari smatraju da oni...
1 komentar.