Priroda Me Savatala iliti PMS … teroriše vas i vaše bližnje već 200.000 godina
Kaće kraj?
Moj vesnik PMS-a je pustošenje frižidera u noćnim prilikama (ne)spavanja. Na samu pomisao na PMS, manijakalno se opremam grickalicama i slatkišima, a džemove migriram sa visokih polica na radnu površinu. Da budu na dohvat ruke, da mogu da kusnem kad mi volja. Tu negde se Majka Priroda urniše od smeha, vrišti i zagrcnjava od količine hrane koju sam u stanju da pojedem, a da se pritom nigde ne nasukam. Vrištim i ja sa njom. Ne od smeha. Vrištim na dve baba Stanine prijateljice, koje utorkom, sredom i četvrtkom, u intervalu od sabajle, nepogrešivo dolaze gorepomenutoj u posetu i to daju svima do znanja, životinjski prijanjajući na apsolutno svako dugme na interfon tabli. Baba Stana je, inače, mitsko biće, višeg čina, previše bitna da bi koristila svoj interfon za posetioce, te su se ove dve senilne “gospođe” s jednom nogom u sarkofagu, dosetile da se predstavljaju kao “poštar” i “čistačica” ne bi li ih neko pustio u zgradu. Tu negde ih ja, za njih nevidljiva, čekam na vratima u obliku ćiriličnog “f” sa rečima “Paaaaa, dobro, gospođe, koliko puta smo rekli da zvonite samo baba Stani, ne možete da dižete čitavu zgradu na noge! I bacite, pobogu, tu cigaretu!!!” Dok meni para izlazi na uši, one dimne signale izbacuju na usta i nos i bauljaju do baba Stane, hramajućim hodom, dok im noge znatno kasne za ostatkom tela koje nosi glavu koja služi samo za nošenje naočara i gluvih ušiju. Viknem još koju za njima, pa zalupim vratima i bude mi malo lakše. Valjda.
Da me u poslednje vreme ne muči gastritis, dobro bih se držala. Za čašu.
Tu i tamo, načujem neku neverodostojnu legendu o junakinjama koje pms ni da okrzne. One su, verujem, upale u bure čarobnog napitka koji oslobađa od svih simptoma izazvanih disbalansom hormona. One su smerne, tihe, nose savršene šiške na ispeglanim glavama, dok sam ja očešljana na fontanu. Preko njih pms prelazi elegantno, kao lahor kroz kosu. Ne crta ih na bubuljice, ne tačka u crvene tačke i ne naduvava u kobasičaste prste. Njima se pms ne dešava, dok sam ja hodajući reljef Balkana. One se i tada lepo oblače, sve im divno stoji. Ja jedva obučem ono ništa iz ormana. Najradije bih se uvila u šatorsko krilo. Da me ne steže nigde.
Usled velike količine naelektrisanosti, pmsinhronizacija je sasvim očekivana pojava. U pms-u delujem kao elektromagnetno polje i brzinom svetlosti oscilujem odgovarajuće elektromagnetne talase, kojima direktno utičem na svoje najbolje prijateljice. Kad postignemo istu frekvenciju oscilacije, pmsinhronizacija je uspešno izvršena. E, tu čuči spektakl. Solidarno se potpirujemo i najiskrenije verujemo da je to sasvim u redu.
Jer “P” u PMS-u ne stoji za “pristojnost”.
Tada noć krene mrakom da se uprizorava. Ukućani odlaze na spavanje i ostavljaju mene ludo, samo u insomničnoj pidžami. Savest mi kakofonično otpleše po živcima. Tešim se. To nisam ja, to je moj pms. Biću polu-prisutna samo još par dana, a onda će sve biti po starom. Do sledeće reprize. Pusto žensko.
Izvor: TashOnLash
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽENSKE PRIČE
Razmišljala sam: šta je to u meni što pokreće ljude da plaču?
Moja prijateljica je izdala knjigu i kada sam je pozvala da joj čestitam kroz suze je govorila: "Bila sam skroz ok, a rasplakala sam se čim sam ugledala tvoje ime...
Izvini drugarice što sam rodila dete
Pišem tebi koja si mi i dalje draga, a koja si me otpisala onog trenutka kad sam postala mama: Draga moja, Izvini što ti više nisam zanimljiva mada sam i dalje...
Priče u prolazu: Šta je nama naša borba donela?
Piše: Ivana Mićić, Mama zašto U jednom malom primorskom mestu na Jadranu postoji grafit na kome piše: „Neću žvaku, hoću kusur.“ Deluje istinito ali ipak je laž. Grafit su...
Za promenu, probaj sa pohvalom
Za promenu, probaj sa pohvalom. Nije istina da "se kvari ko se hvali". Istina je da nas samokritika sve više sateruje u ćošak, a pohvala otvara naše vidike za sve...
Nema komentara.