Bilo mi je jako žao parova koji očekuju bebe tokom pandemije Kovida 19. Žene su se porađale bez prisustva svojih muževa…
Foto: Freepik
Zamislite kakvi su trudnoća i porođaj tokom karantina. Pravila karantina znače da nećete biti u mogućnosti da prisustvujete svim lekarskim pregledima a kada se vaše dete rodi nećete biti u mogućnosti da ih predstavite svetu zato što vam nije dozvoljeno da srećete ljude. Ovo je tačno ono što je „karantinski tata“ Fil Noris iskusio, a bio je tako ljubazan da mi ispriča o tome.
Bilo mi je jako žao parova koji očekuju bebe tokom pandemije Kovida 19. Žene su se porađale bez prisustva svojih muževa. A očevi su u međuvremenu bivali preusmereni na parking bolnice gde bi čekali rođenje svoje dece, onemogućeni da budu prisutni na bilo kom uobičajenom mestu predviđenom za to.
Usred smo pandemije Kovid 19. Tvoja žena je bila trudna skoro tokom cele 2020. Kako je to izgledalo?
Na početku trudnoće pokušali smo da to čuvamo u tajnosti. Dok nismo došli do kraja prvog trimestra nismo želeli nikom da kažemo, niti da im dajemo lažnu nadu.
Čuvati tu tajnu pod ovim okolnostima je zaista lako jer ne srećete nikoga. Niko ni ne sluti da se to događa.
Mislim da i to što se Federik rodio krajem septembra je olakšalo jer smo bili nekako u letnjem modu. Broj obolelih se smanjio, bolnice su bile malo rasterećenije.
Ali situacija se ubrzo promenila.
Vrlo brzo nakon što se Frederik rodio, ponovo smo otišli u karantin. I tako je njegovo rođenje neproslavljeno, ili bolje da kažem mi smo ga proslavili i naši roditelji, ali vrlo malo drugih ljudi ga je videlo.
Ti si u Švajcarskoj. Koliko sam shvatio karantin koji ste imali u Švajcarskoj bio je oštriji nego u Britaniji. Da li ti je bilo dozvoljeno da prisustvuješ prenatalnim radionicama ili da prisustvuješ samom rođenju?
Ne, nisam išao na radionice pre rođenja, mada mi je bilo dozvoljeno da prisustvujem rođenju. Moja žena je sama odlazila na sve preglede. Informacije koje sam dobijao bile su bazirane na nekoliko ultrazvučnih slika koje mi je donela kući i one informacije koje mi je prenela sa samog pregleda. Mnogo veća distanca što se mene tiče nego za prvog sina.
Mora da je to bilo čudno iskustvo. Kada ti se prvi sin rodio bio si mnogo više deo celog iskustva, kao i svakog drugog oca koji želi da učestvuje.
Da, baš tako. Prvi put sam video njenog ginekologa jedne večeri kada je Džulija imala neke kontrakcije za koje se ispostavilo da su bile Brakston Hiks kontrakcije.
Otišli smo u bolnicu i osetio sam olakšanje kada sam video da su se ona i on povezali i kada sam video neke njegove pozitivne odluke i akcije u nameri da opusti Džuliju.
Džulija se prvi put porodila na carski rez. Frederikovo rađanje bilo je zakazano za četvrtak naredne nedelje, ali stigao je ranije. Već u utorak ujutru, negde oko 5 izjutra, probudila me je i rekla: „Mislim da imam više kontrakcija“. Odmah smo otišli do bolnice i osetili smo olakšanje kada smo tamo zatekli ginekologa i to što je sve vrlo brzo organizovao.
Mora da si osetio mnogo više napetosti kako je odmicala trudnoća. Brigu koju svaki roditelj koji očekuje dete može da oseti, razmišajući da ćeš morati da uskočiš u auto i da potražiš medicinsku pomoć u 3 ujutru, u bolnicu u koju tebi kao ocu neće biti dozvoljeno da uđeš i tvoja žena koja će morati da prođe kroz sve vrste Kovid protokola da bi rodila dete. Trudnoća i porođaj očigledno nisu tako jednostavni tokom karantina i sama pomisao na to izaziva u meni mnogo brige.
Baš tako. Činjenica je da kod kuće imamo i dvogodišnjaka. Nije samo kao da ćemo nas dvoje da uskočimo u kola. Bilo nas je dvoje samo za prvi porođaj. Ali ipak ima nešto i zabavno u ovakvoj vrsti učešća, kao i potreba da što pre dođeš do bolnice.
Imati dvogodišnjaka donelo je dodatno promišljanje. Sve ove stvari naravno možete da rešite, ali postoje dodatna razmatranja povrh već stresne situacije u kojoj su vaše emocije ionako prenategnute.
Izgleda da sam tu činjenicu nekako preskočio, zar ne? Dodatna nega oko Džeremija je sigurno bila teška. Ne znam kakva je situacija bila u Švajcarskoj, ali u Velikoj Britaniji bilo je svakovrsnih restrikcija koje se tiču dece.
Mi smo imali sreće. Džulijini roditelji žive svega nekoliko sati od nas. Bili smo u prilici da ih pozovemo i kažemo: Nismo sigurni da li je to to ili da li će beba da se rodi u narednih nekoliko dana, ali ako ste u mogućnosti dođite do nas kako bih mogao da se fokusiram na Džuliju, a znamo i da je tako u sigurnim rukama.
Fil je nastavio da objašnjava kako je to prilagođavati se na porodicu od četiri člana.
Mislim da sam imao sreće. Bilo mi je dozvoljeno da u podne posećujem Džuliju u porodilištu, ali opet sa druge strane podne je bezveze jer je to vreme rezervisano za dvogodišnjakovu dremku.
To je značilo da ga uzmem čim se dovoljno naspava i da ga, naravno, stavim ranije na spavanje i potom da se odvezemo da vidimo Džuliju. Ipak smatram da smo imali sreće jer smo ipak imali neko vreme koje smo mogli zajedno da provedemo.
Tek kada se Džulija vratila posle pet dana iz porodilišta osetio sam se po prvi put rasterećeno sa Frederikom. Mogao sam da, na primer, legnem na kauč i uzmem mališu u naručje.
Bio je to osećaj kao kada prvi put udahneš svež vazduh.
Kako su stvari izgledale nakon porođaja? Sigurno je bilo restrikcija koga možete da vidite i ko može da vam dođe. Roditeljstvo ionako može biti onako usamljeničko iskustvo, ali tokom karantina, sigurno je još veći osečaj usamljenosti.
Da, zaista neubičajen osećaj. Ovo je ta vrsta događaja u životu koji želiš najviše da slaviš: rođenje zdravog i srećnog deteta. Želiš da ideš okolo i da govoriš i da pokazuješ ljudima.
Naravno, znali smo da je najgori mogući scenario da Džulija ili ja dobijemo Kovid i da budemo nesposobni da se staramo o novorođenčetu i njegovom bratu. Radili smo sve što je bilo moguće da izbegnemo da pokupimo negde Kovid.
To je podrazumevalo da nikoga ne srećemo i još uvek smo u toj fazi. Do septembra sam putovao i obilazio bolnice radeći na hirurškom stažu ali onda sam morao sam sebi da kažem da zbog sigurnosti moje porodice moram to da prestanem da radim, zato što ne smem da rizikujem.
I naposletku, postoji li neka određena poruka koju želiš da pošalješ očevima i majkama koji očekuju prinovu?
Mislim da je moje glavno razmišljanje da postoji mnogo nerazjašnjenih činjenica oko Kovida i da je zbog toga neophodno povući liniju zbog sebe i svoje porodice. Treba razumeti da postoje različiti scenariji po kojima možete posetiti bolnicu. Neophodno je da sami odredite dinamiku koju želite da imate i da to saopštite porodici i prijateljima kako bi to mogli da podrže.
Ukoliko jasno saopštite da je to zbog vaše sigurnosti, i da na žalost, u ovim okolnostima, ne želite da ih vidite nasamo, onda je to uredu. Ali vedriji dani će doći.
dadbloguk.com, prevod sa engleskog jezika: Tatjana Radić Milutinović
Izvor: Prvi put s ocem
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: TATATATIRA!
Tata kupi mi auto: Goran Abraham
Predstavite nam se kao tata? Prvo dete sam dobio sa 38 godina, uz zahvalnost Gospodu, a zatim drugo i treće u roku od 3 godine. To mi je promenilo shvatanje...
Njen tata
Njen tata je u njenom životu bio prvi "buli". Bio je njen prvi oprez. Vrlo rano je naučila da raspoznaje koji postupak, reč, ton, mogu tatu da razbesne. I izbegavala ih...
Tvoj narcisoidni otac koji nikad nije na psihoterapiji, ali zato ti jesi
Piše: Ivana Sinđić, psihoterapeut Narcisoidni očevi gotovo nikad nisu u psihoterapiji . Ne uključuju se u proces, jer je obično njihovo mišljenje o njima samima da su uvek u pravu,...
Mihail Labkovski: Pet saveta kako postati dobar otac
- Nemojte se ženiti ili pristajati na to da vaša žena rodi ako ne osećate potrebu da postanete otac. U idealnom slučaju, trebalo bi da budete spremni, da želite to...
Nema komentara.