Piše: Vedrana Rudan
Kad sam dobila djecu spoznala sam Ljubav. Nije izgledala kako sam je zamišljala. Kad bih u tri ujutro u dječjim krevetićima ugledala svoju mrtvu djecu tresla bih ih dok ne bi krenula vrištati. Ipak dišu! Koja sreća! Često sam umirala. Jednom kad sam sina izgubila u robnoj kući, drugi put kad mi je kći nestala na plaži, stoti put kad sam u deset ujutro vidjela dvadesetogodišnjeg sina kako se vraća iz života iako sam ja te noći, dok sam vrtila brojeve bolnica, policije i mrtvačnice, deset puta bila na njegovom pogrebu.
Neki ljudi tvrde da bebe prestaju biti bebe u osamnaestoj. U osamnaestoj?! Koja glupost! Drugi su sigurni, djeca prestaju biti djeca kad diplomiraju, kad nađu posao, kad odu od kuće. Tada više ne treba brinuti što jedu, kad jedu, da li jedu, jesu li zaista prestala pušiti i izlaziti zimi iz kuće bez kape na glavi.
Moja djeca su diplomirala, zaposlila se, imaju vlastitu djecu što nikako ne znači da nisu bespomoćne bebe. Sijeda kosa moga sina ništa ne govori o njegovoj dobi. Nazivam ih bar tri puta dnevno. Da nije mene ne bi znala da će danas poslijepodne biti pljuskova iako to tako ne izgleda. Jutros sam im u šest rekla da moraju uzeti kišobrane. On se zahvalio a ona je rekla da je gnjavim. Kako to misliš, ja te gnjavim? Ja te gnjavim? Može li majka gnjaviti djecu, svoju djecu?
„Moja djeca su diplomirala, zaposlila se, imaju vlastitu djecu što nikako ne znači da nisu bespomoćne bebe. Sijeda kosa moga sina ništa ne govori o njegovoj dobi. Nazivam ih bar tri puta dnevno.“
On misli da dijete u četrdeset i drugoj nije dijete?! Ona misli da dijete u trideset i sedmoj nije dijete?! Ja sam vas rodila, vi ste moja djeca! Što si danas kuhala? Ti znaš da bi morala izbaciti mlijeko iz prehrane i odvesti sina doktoru? Blijed je, možda mu nedostaje željeza? Zašto bih išla psihijatrici koja je mama tvoje najbolje prijateljice pa mi neće ništa naplatiti?
