„U prvoj sedmici škole mi, učenici 1-B odjeljenja, dobili smo obavještenje da će nas posjetiti fotograf. Sjećam se da nas je slikao sa podignutom rukom.
– Sada podignite dva prsta i pogledajte u stolicu – rekao je.
Znatiželjan po prirodi, pitao sam zašto moram tako držati ruku.
– Da ne osramotiš svoje roditelje!
Onda sam saznao da je učenik koji digne ruku taj koji zna. I tako sam počeo da učim…
Da ne osramotim roditelje.
Vrijeme je prolazilo, krenuo sam u srednju školu, a razlog zašto sam učio bio je isti…
Da ih ne osramotim.
Sve je promijenila nastavnica koja nam je, pažljivo nas gledajući, rekla:
– Ako ne naučiš, svi će ti se smijati! Da li zaista želite da živite sa tom sramotom?
Dakle, ne radi se o roditeljima, rekao sam sebi tada, počevši da učim da se ne osramotim.
Nakon ove „sramote„, otišao sam na fakultet, gdje su predmeti bili mnogo raznovrsniji.
Negdje na drugoj godini, na času matematike, nakon što je napisao zadatak na tabli, nastavnik nam daje vremena da razmislimo o rješenju.
Podižem ruku.
– Profesore, i ja imam pitanje. Još dvije godine i završavamo fakultet. Gdje i kada ćemo primijeniti sve što nas naučite? Tačnije, kako će nam sve ovo pomoći?
Blago se ironično nasmiješio, ustao sa stolice i otišao do cvijeta na prozorskoj dasci.
– Nikada više nećete raditi ove vježbe u nekom budućem poslu, ali sada vam one hrane mozak. Vidite li ovaj cvijet? Šta mu je potrebno da raste? Voda i svjetlo. I ljudski mozak – da bi se razvijao, potrebno mu je znanje, informacije iz svih oblasti. Moj savjet je da uvijek pazite da svom mozgu date ono što mu je potrebno za rast – kao što pazite da ovaj cvijet zalijevate uvijek, a ne jednom!
U tom trenutku bilo me sramota jer sam mislio da učim radi „sramote„.
Mislim da bi ovo trebala biti prva lekcija koju bi učenici morali naučiti prvog dana škole:
– Vi ste tu, u školi, da NAHRANITE SVOJ UM, a ne da se ne stidite pred porodicom, prijateljima, svijetom!“
(sa stranice Eduarda Ionescua)
Preuzeto sa: Facebook/Dina Cobo
Pročitajte još tekstova od istog autora.
