Ja poznajem jednu majku. Video sam je sa sinčićem u kući jednog prijatelja.
– Koju školu posećuješ mali? – pitao sam.
– On je svršio tri razreda osnovne kod kuće.
– Kako kod kuće? Zašto kod kuće? – pitao sam dalje.
Pročitajte: 10 znakova da je vaše dete razmaženo i kako da to popravite
Odgovor: Mi smo mu uzeli učitelja naročitog. Znate, ne volimo da ga puštamo van kuće, da se meša s drugom decom, jer druga su deca danas, kao što vam je poznato, nevaspitana, raskalašna, pišu ugljenom po zidovima, bacaju se kamenčićima u prozore… zlo… zlo.
Začudio sam se takvim razlozima. Rekao sam:
– Ali, gospođo, treba dete i sa zlom da se upozna. Vaš sin kad odraste živeće u ovom „zlom“ svetu, a ne u Edemu. Vi ga nećete doveka moći izolovati od susreta sa zlom.
Dok sam ja govorio, mali me je gnevno posmatrao i vukao majku za rukav. Majka se sa strahom okretala k njemu i mazila ga rukom. Ja sam produžio:
– Pustite ga, gospođo, slobodno u ovaj svet, pratite ga samo izdalje i pomažite mu da se može orijentisati u gužvi dobra i zla. Pustite ga neka vidi zlo, neka ga oseti, neka ga otrpi, – naročito neka ga otrpi. Upućujte ga samo da razlikuje zlo od dobra i da se revoltira protiv zla, u sebi i oko sebe.
Bravo za tekst! Koliko istine u ovom clanku! Sa koliko sam prijatelja izgubio kontakt samo zato sto ne podnosim njihovu decu, ni kad odem kod njih, ni kad oni dodju kod mene… Ta deca si dignuta na status totema, bozanstva, kome eto ja bezobrazni ne zelim da se klanjam, a oni tako gube kontakt sa jednim po jednim prijateljem…