Obično im govore: „Srce mamino, pile babino, ako pojedeš malo belog mesa i šargarepe, dobićeš to i to…“ Zapamtite, deca uče po modelu, upijajući sve, kao sunđer. Za svega sedam dana takav roditelj dobiće od deteta odgovor: „Hoću, ako…“ I tu počinje neprestana „igranka“.
Stručnjaci kažu da je biološki odgovor na frustraciju – zatvaranje. Što god da roditelji više viču, deca ih sve manje čuju. Pored toga, višesatno odsustvo roditelja iz kuće ostavlja deci prostor za razna iskušenja. Malo pažnje se posvećuje dečjem naporu i trudu, a uglavnom se nagrađuje ocena. Uz sve to, nagrađivanje je najčešće materijalno, što stvara spoljašnju, a ne unutrašnju motivaciju. Pohvale i emocionalno nagrađivanje su retki.
Malo pažnje se posvećuje dečjem naporu i trudu, a uglavnom se nagrađuje ocena. Uz sve to, nagrađivanje je najčešće materijalno, što stvara spoljašnju, a ne unutrašnju motivaciju.
– Nemojte kod dece da nagrađujete ocenu! Motivišite ih i nagrađujte trud, marljivost, vrednoću, strpljenje, jer rezultat tada ne može da izostane. Ako nagrađujete trud, to je očekivanje nagrade spolja ili udarca, štapa ili šargarepe. Kada čovek nema orijentaciju, granicu, reper, u sebi će nositi zbunjenost i delovati umrtvljeno. Teorija stresa govori o tome. Prilikom stresa, čovek ima dve mogućnosti: jednu, da se brani, a drugu – da pobegne, dakle, da mobiliše energiju na borbu ili bekstvo. Ako stres traje dugo, onda mi potrošimo svoje fiziološke resurse za adaptaciju, a posledica toga je – nereagovanje, umrtvljenje. Mi se danas nalazimo u takvom stanju umrtvljenosti, jer se nad nama primenjuje prvo pravilo crne propagande – obilje kontradiktornih informacija. Rezultat toga je sluđivanje. Spas je da definišemo sebe, jer je i greška dokaz da smo nešto pokušali – pojašnjava on.
Izgubljena radost
Naročito deca prepuštena iskušenjima mogu postati žrtve medijske ponude, koja im bombarduje čula ekstremnim dražima: zvuk, svetlo, brzo smenjivanje slike, što podiže nivo uzbuđenja, a dekodira se kao lažna prijatnost i potreba za stalnim stimulacijama. Zato često deca, dok igraju video igre, na pozive svojih roditelja odgovaraju sa: „Sad ću!“
– Na roditeljima je da deci pomognu da ne postanu žrtve. Nedovoljno dobro organizovana deca ostaju lenja, ne usvajaju zdrave navike i veštine odnosa sa drugim ljudima kroz neposredni kontakt, već stvaraju lažna, virtuelna prijateljstva sa nekoliko stotina osoba. Takva porodica često neguje vezivanje umesto osamostaljivanja, pa deca postaju lenja i inertna. Jedan od najvećih problema kod nas uskoro će biti organizacija prostora, vremena i motivacije za školu. Danas beležimo i odsustvo radosti, zbog kojeg je potrebna prsihoterapija za motivisanje čoveka da prevaziđe neki sukob. Izgubivši spontanost, izgubili smo radost i zato je važno da se vratimo sebi – poručuje Panović.
“Važnije je da odnegujemo zdravu ličnost, nego šta će ona postići od obrazovanja. Miran i strpljiv čovek može da stvara i da uživa, a nemiran se bavi svojim nemirima, kroz alkohol, drogu ili promiskuitetno ponašanje.”
Zbog nedovoljno kvalitetnih razgovora, odnosi unutar porodica gube spontanost, postaju formalizovani, a manjak fizičke bliskosti uslovljava i manjak emocionalne razmene, upozoravaju stručnjaci. Zato deca često imaju utisak da ih roditelji ne vole.
– Roditelji često postavljaju stereotipna pitanja kada deca dođu iz škole: „Šta je bilo u školi? Da li je pala neka petica?“ Deca često smatraju da je njihovim roditeljima važna samo škola, zato što ih mama i tata retko pitaju kako se osećaju, šta se dogodilo na putu od škole do kuće. To je zamka koju svaki roditelj mora da prepozna. Važnije je da odnegujemo zdravu ličnost, nego šta će ona postići od obrazovanja. Miran i strpljiv čovek može da stvara i da uživa, a nemiran se bavi svojim nemirima, kroz alkohol, drogu ili promiskuitetno ponašanje. Nemiran čovek ne može da bude ni dobar vaspitač, ni dobar radnik ili učitelj. A civilizacija upravo sve čini da nas stalno drži u stanju uznemirenosti, uzbuđenosti. Deca koja odrastaju u takvim iluzijama, pokleknu kada se nađu u realnom životu, a tada izgubimo i mogućnost da razgovaramo sa njima, kako bismo im pomogli ne samo da shvate i prihvate, već i da naprave promenu u ponašanju – smatra Panović.
Za koga čuvamo ljubav?
On dodaje da prisustvo kompjutera, televizora i mobilnih telefona u spavaćim sobama predstavlja ne samo velike gutače vremena, nego i velike ometače razvoja dece. Jer, oni donose radoznalost sa jedne strane, a sa druge nepredvidivost softverskih kreacija pojedinca čini nemoćnim da upravlja svojim vremenom:
– Veliki broj dece ne rasprema svoju sobu, ne namešta krevet, razbacane su im stvari. Nemaju vremena, niti strpljenja, ne zna se kada odlaze na spavanje, kada ustaju, doručkuju, kada uče. Zbog toga se roditelji dodatno iscrpljuju motivšući ih često na pogrešan način, kroz viku, galamu, pritisak i ucenu. Razumljivo, kao rezultat toga dobijamo bes, inat ili ucenu sa dečje strane. Zato je važno u kući imati mesto koje bismo mogli nazvati moderno ognjište. Razgvarajmo, da bismo mogli da razrešimo sukobe, dileme, nesporazume ili neslaganja, jer oni su razumljivi deo odrastanja. Svako, nažalost, u svojoj sobi četuje, surfuje, porukuje, a život prolazi pored nas. Čovek je nekada organizovao svoje vreme na osnovu planiranja nekih krupnih događaja, a danas ćete često čuti tužan komentar kako vreme ubrzava i da se ljudi ne raduju više ničemu. Nije se vreme ubrzalo, nego smo mi u svoje umove nekritički pustili sve, zbog čega ne možemo da napravimo kritičku distancu. Deca postaju žrtve bombardovanjem informacija spolja. Remeti im se spontanost mašte, a nju zamenjuje dirigovani svet virtuelnog, koji deca često umeju da pomešaju sa realnim. To je forsirani svet neprirodnog i ružnog koji mi nismo prepoznali. Taj naopaki svet njih čini uznemirenim. Moramo da se bavimo svojom decom, kako bi ona razumela realnost u kojoj odrastaju – poruka je Panovića.
“Veliki broj dece ne rasprema svoju sobu, ne namešta krevet, razbacane su im stvari. Nemaju vremena, niti strpljenja, ne zna se kada odlaze na spavanje, kada ustaju, doručkuju, kada uče.”
Njegov je stav da roditelji, kupovinom skupih, prestižnih mobilnih telefona svojoj deci, doprinose da se njihova deca identifikuju sa nerealnim svetom koji počinju, ne samo da oponašaju, nego i da veruju u njega. Mediji takođe kontinuirano nude sliku nerealnog života, sa forsiranjem zabave, lakog života, iluzije beskrajnih sloboda i stalnog zadovoljstva.
Psiholozi današnjice beleže novu vrstu zavisnosti, ona koju moderan čovek ispoljava zbog zabrinutosti. Zavisnost od zabrinutosti neguju mnogi ljudi, ispoljavajući je kroz misao: „Šta ako?“ Uplašen čovek sebe projektuje u lošu budućnost, iako svako od nas živi samo u sadašnjem vremenu. Vreme je da, i odrasli, i deca budu okrenuti ka razmišljanju o lepom, ka negovanju direktnih razgovora sa jasnim porukama slobodnog izražavanja osećanja, ali i doslednosti u ponašanju roditelja. Vredi zapamtiti da deca oponašaju naše ponašanje, a ne naše reči. Ako sanjate o ljubavi prema celom svetu, a ne podnosite ni najbliže, zapitajte se – za koga onda čuvamo ljubav?
Marina Miljković Dabić
Izvor: Zelena učionica
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
E vala na mene su moji vikali i lupali mi ćuške, al’ zato nisam izrastao u debila i narkomana u koje su izrasli ovi koji su l
E vala na mene su moji vikali i lupali mi ćuške, al’ zato nisam izrastao u debila i narkomana u koje su izrasli ovi koju se “lepo” razgovarali sa decom. To sto je za vas nasilje nad decom, to je zapravo ucenje i vaspitavanje deteta. Nece niko sutra sa njim da prica na ulici nego ce da ga ponizava i zajebava. Zato treba tuci decu kad nesto pogresno urade, da ne bi kasnije oni tukli vas. To je za njihovo dobro, a ne zato da bi se nad njim izivljavali.
Odlican tekst! To je to. Samo fali jos po koji konkretan savet kao odgovor na pitanje iz naslova…
Poštovani,
prilog je odličan i trebalo bi ga više objavljivati !
Dr Vlajko Panovic je sjajan strućnjak, pre svega humanista,
pozitivan i velikog srca – empatičan !
Organizovati predavanja dr-a Vlajka Panovica što je više moguće !
Bravo za izbor gosta !
Slobodanka Obradovic