Žmurim… Sa unutrašnje strane kapaka osetim da more i so čine svoje i da ću, ako ih ne sperem, izgledati kao da sam posuta patinom. Voda je mekana. Otplivali smo nekoliko dužina plaže… Danas smo stigli pre 16h i mnogo je manja gužva nego posle 17 h kako smo inače dolazili.
Voda je čista, talasi su lepo raspoloženi. Veoma je vidno da je čovek pre godinu dana poštedeo i more svog otrova. Čak i meštani pričaju da voda nikad nije bila lepša, a more nikad punije ježeva i meduza. Jeste petak, ali vlasnici skutera manje paradiraju nego prethodnih, radnih, dana… Sve je kako treba. Sve je Mir. A opet, sa ove strane mraka, razmišljam šta bih sve trebala da menjam unutar, oko i na sebi… Šta me sve muči, sa čime se mirim, čega počinjem da se bojim…
Poslednja dva dana se mnogo priča o nečijim sedim, nečijim borama. Čitave rasprave Za i Protiv. A mene bude, čak, malo sramota koliko me boli uvo šta kome na meni smeta. Jer, ono najgore što znam o sebi, to je tako ogromno naspram svakodnevnih mušica… A ipak se volim. Ipak sam zadovoljna kako je spakovana ova vreća svega i svačega.
Iznad glave čujem dva muška baršunasta glasa:
„Oli u vodu?
Oli u vodu?
Oli u vodu?“
„Neka… Fino mi je…“
„Ajde, malo da se rashladiš… Imaš i tuševe pored..“
„Neka“…
„Bolje je za tebe da se razladiš… Nije ti vruće?
Nije ti vruće?
Nije ti vruće?“
(Razgovor teče tiho… Ni jedanput kada se ponavlja pitanje, nema ni grama nervoze… Svaki put sa istom emocijom, koju ne mogu do kraja da prepoznam..)
„Šta će mi tuševi?“
„Da se razladiš… Oli u vodu? „
“ A ono preko? Šta je to? „
“ Rose… „
“ esu tamo samo hoteli?“
„Ima i kuća… Ovde ti je najčistija voda. Vidiš, tamo je izlaz na otvoreno more. Bolje od ovog nema… Oli u vodu?“
“ Što?“
“ Da se razladiš… Imaju i tuševi pored. Na trideset metara. „
“ Šta će mi tuš na moru?! „
“ Ja, ako se ne sperem… So sa leđa… To se odmah ospem. „
“ C! Zajebi! Neću! Samo sam zaboravio ponijeti bijeli luk… Taman malo da ga usolim.“
„Oli u vodu?“
…
“ Idem sa tobom… Tu sam ti…“
I polako se čuje sitni šljunak kako se podvija pod nečijim nogama. Kao dušek koji lagano škripi kada neko sporo ustaje sa njega…
U glavi su mi deda i unuk. Nema šta drugo. Kada su polako prošli pored mene, dižem se da ih preko tamnih stakala pogledam. Otac i sin! Sin ima preko šezdeset (mada mu je glas veoma mlad), otac ima odavno preko osamdeset… Potpuno je beo, tananih nogica, stomačića kao i deca što imaju, blago pogrbljen i nesiguran. Sin ga drži pod ruku. Kao najveće blago što ima. Lagano prilaze vodi. Jedan čovek i jedan dečak. U obrnutim ulogama.
Sin mu kvasi kosu, vodom iz dlanova, pa mu maže leđa i srce. Da se pripremi.
Dve glave… Jedna poluseda, druga biserno bela. Istih leđa, istih nogu, čak i šaka istih… Lagano… Po sitnom šljunku, držeći se za ruke, dve veličine u ljudskosti se prilagođavaju na hladnu vodu.
Bilo je nešto magično u toj njihovoj jednostavnosti.
Čisto nebo, čisto more, planine čiste, čisti oni…
Klize preko sitnog šljunka kao senka suncobrana koji se, pored njih, klati.
Toliko neobični u toj svojoj prirodi, da nisam ni primetila Gorana sa maskom i perajima, da već neko vreme stoji pored mene… „Baš sam ih sad gledao… Tako je mene Mijo uvodio u vodu…“
I on je video isto… Ono što je imao pre više od trideset godina i ono što ima još uvek. Sedu glavu koja se čuva. Smisao beline.. Vraćanje ruci koja te je podigla. Da je držiš što duže kraj sebe dok ulaziš u meku vodu.
“ Oli pod tuš? „
“ C! Ići ću još jednom u vodu…“
Sin se saginje da mu pomogne da nazuje japanke koje su parkirali u šljunak kraj vode. Obojica imaju koščata stopala, oštra kao stene koje svakodnevno lome talase da im ublaže udar o plažu.
„Moram nazvati Miju, kada se vratimo u sobu“ kaže Goran, možda i za sebe, dok vadi malu pecaljku koju mu je otac spakovao.
Autor: Dragana Soro