Neko od roditelja, možda, tako i čeka strašni dan kada se deca vrate iz škole sa surovim pitanjem: „I što si nas uopšte i rađala ako čak ne možeš ni tablet da kupiš svakome od nas?“
Ovih dana sam razmišljala o materijalnim problemima porodice sa više dece. Ne o onim, često izmišljenim, strahovima da „nećeš uspeti sve da nahraniš“, već o prefinjenijim iskušenjima koja očekuju porodicu kada starija deca malo porastu i počnu bolno da doživljavaju odsustvo „ekstra spravica“ kojima mogu biti napunjene torbe drugova iz razreda.
Neko od roditelja, možda, tako i čeka strašni dan kada se deca vrate iz škole sa surovim pitanjem: „I što si nas uopšte i rađala ako čak ne možeš ni tablet da kupiš svakome od nas?“ Ili: „Čak ni drugove ne mogu da pozovem! Svi imaju svoju sobu, a mi samo svoje krevete, i to dečije!“ Ili će nesrećni potomci sa taktom oćutati, ali će osećanje sopstvene nedovoljne vrednosti i oštećenosti neizostavno ispuniti njihove duše svim mogućim „kompleksima“.
Iskreno govoreći, ja sam takođe i sama već nekoliko puta videla takve situacije u praksi. Nakupila mi se gomila misli i pokušala bih da izložim deo njih.
Sa jedne strane, majke sa više dece izuzetno nervira „popularna psihologija“.
Svi već znaju za krizu sedam godina (tačnije, krizu početka škole) i adolescentsku krizu. Znaju da u školskom uzrastu raste uticaj vršnjaka i učitelja na dete, a da se u adolescentskom peiodu generalno događa ponovna procena sopstvenih vrednosti i autoriteta, kao i da se,pre svega, autoritet roditelja podvrgava kritici.
Tako da je, teorijski gledano, verovatnoća da se od deteta čuje nešto poput: „Ali ja i nisam tražio tri brata, bolje je da imam svoju sobu!“ – veoma velika.
“Ako roditelji ne liče na srećne ljude, tinejdžer pokušava da definiše uzroke tome i možda zaključi da je stvar u materijalnim problemima, oni su u krajnjoj liniji, najupadljiviji.”
U praksi je, istina, sve malo složenije. U jednom trenutku će dete zaista početi da usmerava kritički pogled na roditelje, da bi ih dobrano testiralo. Ali ne isključivo prema kriterijumu materijalnog uspeha!
Bledo se sećam svog odrastanja i čini mi se da je glavni tinejdžerski kriterijum po kome procenjuje – postojanje „sreće“ (mirne radosti) njegovih roditelja kao i pravednosti. Tinejdžer se priprema za život u kome očekuje sreću i pravdu, sve što mu je potrebno da zna o roditeljima je: „A da li su oni našli sreću? Jel’ ima smisla da se ugledam na njih ili ne?“
Ako roditelji ne liče na srećne ljude, tinejdžer pokušava da definiše uzroke tome i možda zaključi da je stvar u materijalnim problemima, oni su u krajnjoj liniji, najupadljiviji.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: VASPITARIJE
Harvardsko istraživanje otkriva šta roditelji mentalno jake i otporne dece rade drugačije
Naučnici sa Odseka za pedagogiju Univerziteta Harvard sproveli su 2020. godine nacionalno istraživanje o roditeljstvu. Ono što je studija pokazala je da jedan određeni stil roditeljstva oštećuje samopouzdanje i samopoštovanje...
Dečiji psiholog savetuje kako da pomognete anksioznom detetu
Dr Robert D. Fridberg je klinički psiholog i profesor univerziteta Palo Alto, kao i direktor Pedijatrijskog centra za bihejvijoralnu zdravstvenu pomoć. Ovo su njegovi saveti roditeljima čija deca pate od...
Stilovi emotivne vezanosti obično ostaju konstanta naših života
Teorija emotivne vezanosti opisuje ishode različitih obrazaca afektivne regulacije između roditelja i deteta. Za svakoga od nas određeni izvestan ishod ili ,,model stila emotivne vezanosti" obično ostaje konstanta celog života....
Stid kod deteta nastaje zbog izneverenog očekivanja da će od roditelja dobiti potrebnu povezanost
Priča o prototipskom stidu počinje u određeno doba detetovog razvoja, koji teorija objektnih odnosa opisuje kao „vežbanje", doba kada je detetovo grandiozno uzbuđenje zbog otkrića i veština na vrhuncu, te...
1 komentar.