Naizgled imaju sve: postignuća, priznanja, sigurnost, često i divljenje okoline. Njihov život je “primer” – motivacija za druge. Ali kad se ugase svetla reflektora i ostanu sami sa sobom, često se pojavi osećaj koji niko ne očekuje:
praznina.
Kako je moguće da neko toliko “uspešan” – ne oseća ispunjenje?
Zato što uspeh i ispunjenje ne stanuju na istoj adresi.
Uspeh često dolazi kao odgovor na spoljna očekivanja:
– “Budi najbolji.”
– “Pokaži da vrediš.”
– “Napravi nešto od sebe.”
– “Ne budi slab.”
Ili kao reakcija na ranjene delove ličnosti koje nismo ni svesni.
Pročitajte i: Kada je tata introvert, mama ekstrovert, a dete hipersenzitivac
Iza toga se može kriti:
- potreba da dokažemo da nismo bezvredni
- bežanje od osećaja neuspeha iz detinjstva
- želja da zauzmemo mesto koje nam nije bilo priznato
Postoje dve vrste uspeha:
Uspeh koji dolazi iz snage
Uspeh koji dolazi iz rane
Prvi je miran, postojan, bez opsesije dokazivanjem. Drugi je nemiran – stalna trka za sledećim ciljem, jer nijedan prethodni nije dovoljan da ispuni prazninu.
Kada ljudi “naprave sve”, a i dalje ne osećaju mir, često se suoče s pitanjem koje su godinama odlagali:
Za koga sam sve ovo radio?
Kako izgleda praznina uspeha?
- Kada postigneš cilj, ali ne osećaš radost
- Kada ne umeš da staneš – iako si umorna
- Kada ti priznanje znači sve, ali traje kratko
- Kada se bojiš tišine, jer u njoj ne znaš ko si
Ispunjenje dolazi iz povezanosti, ne iz dostignuća
Povezanosti sa sobom. Sa autentičnim vrednostima. Sa ljudima pred kojima ne moraš ništa da glumiš.
Uspeh je spoljašnja potvrda. Ispunjenje je unutrašnja dozvola.
Vežba:
„Moje ZAŠTO”
Uzmi papir i zapiši:
Koji uspeh mi je doneo najviše priznanja – a najmanje lične radosti?
Kojim delovima sebe sam žrtvovala da bih došla dovde?
Ko sam ja kad ništa ne postižem, kad ne radim, kad “ne doprinosim”?
Šta bih radila da ne postoji nijedna nagrada, diploma, priznanje?
Ovo nisu pitanja koja traže brze odgovore. To su vrata prema unutra.
Autor: Redakcija