Prof. dr. Jasminka Zloković, predstojnica Katedre za obiteljsku pedagogiju Filozofskog fakulteta u Rijeci, koja se već 25 godina bavi problemom nasilja u obitelji, u svojem najnovijem znanstvenom radu iznijela je šokantne rezultate iscrpnog istraživanja o skrivenom ponašanju maloljetnika Slika prva: Djevojka tinejdžerske dobi, maloljetnica, izašla je iz jedne riječke srednje…
Slika prva: Djevojka tinejdžerske dobi, maloljetnica, izašla je iz jedne riječke srednje škole u vidljivo alkoholiziranom stanju. Dočekala ju je uznemirena majka, na koju je odmah sasula vulgarnu verbalnu bujicu: “Gaduro! Zašuti, glupačo! Ful si glupa!” Tu nije bio kraj. Tinejdžerica se počela majci unositi u lice i prijetiti joj. “Razbit ću ti njušku! Razbit ću te!” Ostali učenici osvrtali su se za njima, u nevjerici promatrajući što se događa. Majka je djelovala prestrašeno, bilo joj je naočigled neugodno i pokušavala je ”pobjeći” od kćeri. No, pijana djevojka ju je pratila, ne odustajući od psovki. “Kretenko! Blesava si ko ponoć! Crkni, glupa kravo!”
Slika druga: Mladić tinejdžerske dobi, maloljetnik, od majke traži novac, navodno za kupnju polovnog motocikla, i to pred njezinim prijateljicama. Majka ga pokušava odbiti, objašnjavajući mu da treba podmiriti neke njegove dotadašnje dugove. Momak ne posustaje. Ucjenjuje ju, prijeti, govori joj da posudi novac od svojih prijatelja i da mu ga da. Neke od njih i sam poziva te, uime majke, zahtijeva novac. Nemoćna majka izložena je vrijeđanju. Pokušava mu se približiti, uspostaviti fizički kontakt. ”Goni se! Bježi od mene! Ma bježi kad ti kažem”, dere se sin. Nakon što postaje očigledno da neće dobiti novac za motocikl, pokušava iznuditi poveći novčani iznos za večernji izlazak. Majka nevoljko pristaje, a on joj novac doslovno trga iz ruke, uz negodovanje. “Daj, daj, daaaj još, nije mi to dosta! Šta me zajebavaš! Goni se, stara, uvijek s tobom ista priča! Kravo glupa!” Izlazi i najavljuje da će sutra trebati još te da ga novac mora čekati na vrijeme jer on “nema vremena za gubljenje”.
Udarac za udarcem
Slika treća: Samohrana majka već je dulje vrijeme izložena batinama svojeg malodobnog sina tinejdžera. No, problem pokušava prikriti, pred sudom, policijom, liječnicima i rođacima. S jedne strane ne razumije zašto joj se to događa, s druge se boji da je sama kriva za situaciju u kojoj se našla. Uplašena je da će ju se proglasiti neprimjerenim roditeljem.
“Možda bi moji prijatelji mislili da sam trebala biti odgovornija, možda da sam sama kriva za sve. Nešto mora da sam krivo napravila, ali nisam bila nasilna, nisam alkoholičarka, ovisnica.”
Slika četvrta: “Stan sam morao prepisati na sina. Dok to nisam učinio, živio sam u paklu. Prijetio mi je, vrijeđao me, optuživao me za svoje obiteljske probleme. Nemam više ni mirovinu. Sin je tražio punomoć i kaže da meni ionako novac ne treba jer živim s njim. Kada mi zatreba novac za lijek ili nešto drugo, nasmije se i kaže da novaca više nema.”
Utjerivanje straha
Navedeni primjeri samo su neki od slučajeva s kojima se susretala profesorica Jasminka Zloković, predstojnica Katedre za obiteljsku pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, istražujući fenomen koji je obradila u knjizi “Obiteljski diskurs u kontekstu nasilja maloljetne djece nad roditeljima”. S tim se problemom susrela baveći se nasiljem u obitelji, što joj je područje rada već 25 godina, a knjiga je rezultat ovogodišnjeg provedenog istraživanja, prvog takve vrste na ovim prostorima. – U Hrvatskoj, kao i u tranzicijskim zemljama, pa čak i šire u Europi, ne postoji istraživanje ovog problema. Studija je vrlo malo. Od 1954. do dvijetisućitih bilo je samo desetak pokušaja. Nasilje maloljetne djece nad roditeljima problem je s kojim se naše društvo još nije spremno suočiti, institucije kao što su zdravstvene ustanove, centri za socijalnu skrb ili policija ne reagiraju i roditelji koji su izloženi toj vrsti nasilja praktički se nemaju kome obratiti – govori Jasminka Zloković.
Prema njezinu istraživanju, u 16 posto slučajeva obiteljskog nasilja žrtve su upravo roditelji. Oko 16 posto roditelja izloženo je psihičkom nasilju, a pojava je najučestalija u jednoroditeljskim obiteljima, s time da su žrtve najčešće majke. Jasminka Zloković navodi da je učestalost u takvim obiteljima do 29 posto, što je vrlo visoka brojka i “u prijevodu” znači da je praktički svaka treća samohrana majka izložena nasilju od strane svojeg djeteta. Tjelesnom nasilju izloženo je oko 5 posto roditelja, što je, kaže dr. Zloković, i dalje vrlo visoka brojka. Posebno zabrinjava što među djecom koja tuku oca i majku prevladavaju djevojčice.
– Iza svih tih brojeva stoje ljudske sudbine, osobne tragedije – govori Zloković, napominjući kako želi da njezin projekt preraste u širu, nacionalnu studiju na velikom uzorku, čime bi se otvorio put za pomoć i djeci i roditeljima.
Kod ove vrste nasilja radi se o obiteljskom tabuu, problemu koji raste, ali se u javnosti prešućuje i marginalizira. Članci iz crne kronike prikupljeni na jednome mjestu otkrivaju, pak, da se i najdrastičniji primjeri nasilja nad roditeljima događaju u našem susjedstvu, i to prilično često – naslovi kao što su ”Sumanuti maloljetnik odvijačem pokušao ubiti baku”, “Tinejdžer dvije godine tukao majku, baku i djeda”, “Maloljetnik mjesecima tukao majku i brata” u zloslutnom nizu djeluju upozoravajuće.
Govoreći o toj problematici, Jasminka Zloković ističe da se tu ubrajaju svi oblici nasilja – psihičko nasilje, manipulacija, materijalno iskorištavanje, tjelesno nasilje i seksualno nasilje.
– Treba povući vrlo jasnu crtu između normalnog, uobičajenog sukoba između roditelja i djece te nasilja jer sukob i nasilje nisu isto. Pobune protiv roditelja su normalan dio odrastanja, jer kod djece se rađa potreba da budu važni, samostalni, i tu katkad bude sukoba. No, udarci, čupanje, štipanje, guranje, bacanje o pod, zalijetanje, vrijeđanje, prijetnje, utjerivanje straha i iznude nisu normalni. Jedno su normalni materijalni prohtjevi, a drugo su iznude. Postoje primjeri gdje djeca roditelje prisiljavaju da dižu kredite, da posuđuju novac – priča Zloković.
Okrutni 10-godišnjak
Nasilje je, kaže riječka profesorica, opasno čim se pojavi i na njega bi trebalo odmah reagirati. Agresivno ponašanje djece može se uočiti već u četvrtoj ili petoj godini života, a već s deset do dvanaest godina nasilje prema roditeljima može eskalirati. Zloković kaže da postoje primjeri desetogodišnjaka ili dvanaestogodišnjaka koji su fizički uspijevali bacati svoju majku na pod. Najčešći su ipak primjeri nasilja u 16. ili 17. godini života.
– Roditelji često ne prepoznaju problem, misle da je to normalno, da je faza koja će proći. Više je uzroka takvog ponašanja. Postoje psihološko-patološki problemi, ali nisu primarni. U jednom dijelu riječ je o modeliranju ponašanja vlastitih roditelja, ali to nije jedini uzrok. Ima roditelja koji pokazuju brigu, koji se trude, ali se svejedno kod njihove djece pojavi agresija. Mladi ljudi, kao i svi mi, funkcioniraju kao satni mehanizmi. Ako izvadite jedan kotačić, mehanizam neće imati funkciju. Mi smo, nažalost, kao društvo učinili sve da posljednjih desetljeća izokrenemo moralne vrijednosti. Rad, poštenje i odgovornost postali su nešto što izaziva podsmijeh. Mladi vide da nasilnici žive dobro, poruka koja im se odašilje jest da se nasiljem postižu ciljevi. S druge strane, roditeljima se poručuje da nisu ‘in’. Zamijenjene su uloge roditelja i djece. U mnogim slučajevima djeca postaju ti koji odlučuju što roditelj smije, a što ne. Roditelji, pak, pokazuju nezainteresiranost za vlastitu djecu. ‘Nemam vremena, ne stignem’, to je jedna od najlošijih poruka koju mladim ljudima upućuju svi. Time im poručuju da nisu vrijedni truda i vremena. Rezultat kumulacije je da mladi agresijom iskazuju nezadovoljstvo. Na taj način traže pomoć – kaže Jasminka Zloković.
Nasilje odrasle djece nad roditeljima fenomen je koji je prisutan tijekom povijesti, kaže dr. Zloković, no ističe da nije našla primjere nasilja maloljetne djece nad roditeljima, što ovaj problem čini novovjekim.
– Čini mi se da smo krivo shvatili demokraciju, za nas je demokracija anarhija. Netko vam može uništiti život u ime demokracije. Roditelji znaju ići u krajnost s ‘demokratskim stilom’ odgoja. Donedavno smo s jedne strane imali roditelje koji se prema djeci ponašaju prezaštitnički, s druge smo imali one koji djecu prepuštaju same sebi, a većina je bila u sredini između te dvije krajnosti. Danas se ta sredina izgubila, ostale su samo krajnosti – objašnjava Jasminka Zloković.
Psihičko nasilje
Kao neke od činitelja nasilja u međusobnoj interakciji Zloković detektira ponavljanje modela ponašanja svojih roditelja, alkoholizam, ovisnost, bolest, siromaštvo, osjećaj odbačenosti, besperspektivnosti te socijalno poticanje i toleriranje nasilja. Dok je fizičko nasilje relativno lako detektirati, psihično nasilje i materijalno iskorištavanje znaju biti sklizak teren, pa roditelji teško i nevoljko sami sebi priznaju da su žrtve.
Po definiciji, psihičkim nasiljem smatraju se ismijavanje, nazivanje pogrdnim imenima, obeshrabrivanje, podcjenjivanje, omalovažavanje pred drugima, prisiljavanje na bježanje od kuće, postavljanje nerealnih zahtjeva i očekivanja, poticanje kontinuiranog straha, ucjene, prijetnje te namjerno uskraćivanje informacija – primjerice, kamo dijete odlazi, što radi, kada će se vratiti. Različite vrste nasilja vrlo često dolaze u kombinaciji, a neki su primjeri zastrašujuće okrutni.
“Nisam svakodnevno mogla sinu dati novca koliko ga je tražio od mene. Često sam morala posuđivati novac od prijateljica. Kada sam pokušala prekinuti tu svakodnevnu moru, ubio mi je mačku i ostavio je na krevetu”, priča je jedne majke koju Jasminka Zloković citira u knjizi.
Dr. Zloković kaže da se u svojem dugogodišnjem profesionalnom angažmanu susrela s brojnim tužnim ljudskim sudbinama, u kojima čak i oni od kojih se s pravom očekuje stručna i pravodobna pomoć nerijetko ostaju socijalno nijemi i neosjetljivi za druge, a roditelji se pitaju je li moguće da im baš nitko ne zna ili ne želi pomoći.
– Nismo svjesni teškoća, nismo spremni suočiti se s ovim problemom. Što se tiče obraćanja istitucijama, roditeljima, nažalost, nemam što savjetovati. Deklarativno, time bi se trebali baviti centri za socijalnu skrb, zdravstvene ustanove, policija, pravosuđe. Mi imamo ustanove, imamo stručnjake, ali čini mi se da nema volje i zato se nadam da će ova knjiga pomoći podizanju razine svijesti u društvu – kaže dr. Jasminka Zloković.
Autor: Luka Benčić
Izvor: Jutarnji.hr
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Da li će plakanje istraumirati moje dete?
Kako da znam da li će plakanje istraumirati moje dete i koji su to događaji i situacije koje na moje dete mogu ostaviti trajne (negativne) posledice - pitanja su koja...
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Deca influensera: Kako je detinjstvo postalo najskuplji sadržaj
Komercijalizacija dece na internetu postala je uobičajena pojava od Amerike do Rusije. Zakonske regulative širom sveta kasne za ovim društvenim fenomenom, pa mnogi roditelji prelaze granice u eksponiranju svoje dece...
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Nema komentara.