Savet roditeljima je da ograniče gledanje u ekran, na primer ukoliko dete gleda pola sata TV program, mora da ima najmanje sat vremena kompenzatorne aktivnosti (trčanje, skakanje, igralište…), a ako gleda sat vremena TV onda mora da ima dva sata kompenzatorne igre.
Nove tehnologije brzo napreduju, svakih par godina pojavljuju se revolucionarna dostignuća, a posebno prednjače inovacije u razvoju kompjutera i telefona, kao i prateći programi. Roditelji veruju da će svom detetu korišćenjem ovih tehnologija (TV, računari i smart telefoni), u ranom uzrastu, omogućiti da se prilagodi na svet budućnosti. Sve češća pojava u restoranima, parkovima, na plaži je da dete od 5-6 godina sedi i igra neku video igricu ili gleda omiljeni film ili seriju, ponekad i sa svojim roditelijma. Pojedina deca u vrtiću imaju čak i svoje mobilne telefone. Ukoliko se roditelji opredele da ipak kupe mobilni telefon svom detetu, bolje je da bude telefon sa tastaturom (tipkama).
Puno se govori o tome gde je granica, tj. koliko dete mlađe od 6 godina sme da gleda u ekran. Američka akademija pedijatrije preporučuje da deca mlađa od 2 godine ne budu izložena svetlosti ekrana uopšte. Isto tako, potrebno je biti oprezan i sa decom uzrasta od 3 do 10 godina. Nažalost još niko nije odredio gde je granica i koliko dete u razvoju sme da gleda u ekran.
Savet roditeljima je da ograniče gledanje u ekran, na primer ukoliko dete gleda pola sata TV program, mora da ima najmanje sat vremena kompenzatorne aktivnosti (trčanje, skakanje, igralište…), a ako gleda sat vremena TV onda mora da ima dva sata kompenzatorne igre.
Ukoliko dete ima mobilni telefon, roditelji moraju da znaju da mobilni telefon emituje talase koji mogu negativno da utiču na razvoj pojedinih struktura mozga, tako da je preporuka da dete spava bez mobilog telefona. Ovo napominjem jer često čujem da dete koje ima smart telefon koristi taj telefon pre spavanja i igra omiljenu video igicu i odlaže ga pored kreveta ili stavlja ispod jastuka.
Dete mora da se kreće kako bi u pokretu razvijalo svoje sposobnosti, tako da roditelji moraju da budu kreativni i da osmisle igre kako bi animirali dete. A to je sve teže, jer te igre moraju da budu interesantnije od onoga što nude TV i video igrice. Zato je važno uspostaviti pravila za dete i odrediti koliko dnevno može da gleda TV ili igra video igrice. Preporuka je da to budu edukativne igre ili emisije. A ono što je nezamenjivo, to je vreme koje roditelji provedu sa detetom u parku, na igralištu, u šetnji, vožnji biciklom i sl.
Autor: Ranko Rajović
Izvor: NTC učenje
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Usamljenost kod majki novorođenčeta – kao u igri žmurke kada shvatite da vas niko ne traži
Razlike između očekivanja i realnosti su pogotovo velike kod roditelja koji su imali vrlo aktivan život pre rođenja deteta, bez obzira da li je u pitanju bilo zahtevno radno mesto,...
Dr Vlajko Panović: Prvorođena i drugorođena deca imaju potpuno drugačiju dinamiku odrastanja
O razlikama u odrastanju prvorođenog i drugorođenog deteta u jednoj porodici, ali i načinu na koji se roditelji prema njima postavljaju - govorio je dr Vlajko Panović. Fokus je bio...
Deca nam okupiraju kuću, život, budućnost… i menjaju sve iz korena
Okupiraju našu kuću koja je do skoro bila besprekorno čista i uredna, a sada su svuda ‚nered razbacane igračke, fleke od hrane i deca koja trče unaokolo i jure se....
Da li biste prihvatili ovaj posao? Ili ga možda već radite…
Veoma je važno da imate sposobnost da izdržavate sate i sate stojeći, da ne očekujete redovne obroke, da ste dostupni 24/7, po mogućstvu da imate diplomu iz medicine, visoke kulinarske...
Ja bih zaista voleo da mi neko pokaže neke reference na ove tvrdnje. Kako se došlo do tih brojeva konkretno ? Znam ko je RR i upoznat sa njegovim radom no ipak ove stvari se su interpretacije.
Mišljenja sam da ta priča nema mnogo biološkog smisla – organizam je adaptibilna mašina. Adaptacija je vezana za kontekst. Sadašnji kontekst je takav da je deci potrebno da što pre nauče da barataju sa kompjuterima. Negirati ovo je identično kao da je neko pre 70 godina branio deci da koriste bukvar jer to nije prirodno – deca je trebalo da budu na njivi i da šutiraju kukuruz. Oni koji jesu branili, verovatno su osakatili u najvećem broju slučajeva svoju decu do kraja života u tom smislu. Slično će se verovatno desiti sada onima koji brane deci da koriste kompjuter ili im uvode veštački definisane okvire (30 minuta subotom, to dosta čujem).
Rezonovanje:
– Nijedan organizam ne razvija ono što mu ne treba i ono što mu je nekada trebalo a više ne treba se polako gubi. Ovo važi za najniže i najviše forme života. Ukoliko čoveku više treba deo mozga koji je zadužen za savladavanje i rezonovanje kompjuterskih tehnologija, normalno je da nešto drugo mora da se zanemari zbog ograničenih resursa. To nije patologija, već evolucija. Suština tog dela NTC priče je, koliko ja vidim, da je čovek evoluirao u drugačijim uslovima koji su manje više bili statični više miliona godina i nije prirodno da se naglo promeni ambijent (naglo u smislu vremena u kom *se misli* da evolucija operiše). Broj evidencija koji ovo podržava sa druge strane je u poslednje vreme postao diskutabilan, naročito posle otkrića “bržih formi” evolucije (tj. epi/meta genetika).
– Sobzirom da zdrav dečiji mozak ekstremno dobar u učenju, postavljam sledeće pitanje – šta je bolje: da dete kao mlađe sedi manje vremena za kompjuterom sveukupno (jer mnogo brže konta) ili kasnije tokom celog života da provodi više vremena (jer sporije konta i jer će svakako kompjuterima morati da se bavi u ogromnoj meri). Sličan fenomen se dešava u matematici – po jednoj liniji evidencija nakon određenog godišta “matematički deo mozga” se u velikoj meri gubi ako nije pre toga bio stimilisan. U drugoj krajnjoj instanci, većina starijih osoba ekstremno teško prihvataju kompjuterske tehnologije i ne kontaju čak i trivijalne stvari, nešto što deci ide intuitivno (moj otac je u 70 recimo imao problem da prepozna navigacione i aktivacione elemente prozora, nešto što moja ćerka u 2god. nije imala nikavih problema bez objašnjavanja).
Po mom iskustvu dete često ume samo da odredi nivo angažovanja za određenu stvar bez mnogo kontrole roditelja. Moja ćerka recimo ume da bude na kompjuteru danima da bi sledećih mesec dana potpuno ignorisala isti i bila isključivo fizički aktivna). Svakako da bih ekstreme u tom godištu gledao da sprečim, no problem je ovde naći granicu, i problem je da li je ta granica individualna. Ovde pričam samo o kompjuterima. Ne o TVu koga treba zabraniti maltene kompletno (osim crtanih i slično). Za razliku od kompjutera, TV nije interaktivan, ne zahteva skoro uopšte razmišljanja, nema socijalnu podlogu, deca se iskorišćavaju putem reklama itd.
Slažem se sa delom u kome određene delove tela treba zaštititi (držanje telefona cele noći pored glave je ludilo).
Ono našta bih ja jako obratio pažnju je sklonost ljudi da budu ekstremisti kada se na nešto prime. Siguran sam da će dosta roditelja ovo da interpretira kao “komp 10 minuta nedeljno, idi vrti se na stolici”. Sa te strane, skoro sam siguran da će decu osakatiti za život u društu ka kome idemo (i već jesmo tu) pre nego što će pomoći.
jel ste se mozda zapitali sta to vasa cerka ‘danima’ radi nad kompjuteru? jel ste vi to prepustili svoje vaspitanje nekakvoj elektricnoj spravi? kompjuteri i ti ‘pametni’ telefoni su u stvari glupi i napravljeni tako jednostavno da bi i moja baba mogla da koristi…a dete bi naucilo za jedan dan da koristi kompjuter…a sta vise vase dete moze da radi na kompjuteru osim gledanje crtaca i igranja igrica i istovremeno na tim istim sociijalnim mrezama prepustena svakakvom zlu….rajovic je potvrdio samo ono sto je logicno i prirodno ali smo zaboravili jer smo previse zauzeti tehnologijom….