Završava li se roditeljska uloga odrastanjem deteta, ili se transformiše u neki drugi oblik? Šta otežava a šta olakšava odlazak?
Slogani „Deca su najveće bogatstvo“, „Deca su naša budućnost“ i slični deluju nam u svojoj suštini tačno i teško se može naći neko ko bi se tome usprotivio. Vrlo jednostavno dâ se zaključiti da roditelji raspolažu najvećim bogatstvom i da budućnost čovečanstva leži u rukama roditelja. To nas navodi da neminovno shvatimo važnost roditeljstva i odgajanja dece.
Ono očigledno čini okosnicu naše egzistencije i time je ne samo najvažnija, nego i najodgovornija delatnost. Istovremeno, za kvalitet roditeljske i pre svega majčinske brige ne samo što ne postoji neka materijalna nadoknada, oni danas nemaju nikakvu društvenu vrednost. Utoliko više to postaje izazov za svaku ženu koja gaji svoju decu i u isto vreme razvija svoju profesionalnu karijeru. U poslednjem veku došlo je do munjevite promene u odnosima muškarca i žene, što je sobom donelo i poremećaj dotad prirodnog poretka. Savremena žena dobila je ubrzanom emancipacijom nove obaveze, posao, karijeru itd., ali istovremeno zadržala je i one stare, dakle, brigu o deci i porodici. Praktično ima dvostruku ulogu – i oca i majke. Emancipacija je dovela ženu u pravi ćorsokak.
Ne tako davno, pre tek nekoliko generacija, porodica je imala sasvim drugačiji, društveno veoma cenjen status, a vođenje porodice bilo je priznato u društvu, što bi danas moglo da se uporedi s vođenjem jednog malog preduzeća.Umesto toga, uspešna žena danas u poslovnom svetu uglavnom mora da se ponaša kao muškarac, ili da živi sama, ili je prinuđena da se razvija preko svojih mogućnosti kako bi istovremeno brinula o porodici i ostvarila se na poslu. I tako zaposlene majke mogu sebi da priušte „luksuz“ i kupe mobilne telefone svojoj deci i da ih hrane u restoranima brze hrane… Sve manje je vremena za kvalitetno druženje, mediji i medijski sugerisani „junaci“ postaju umesto roditelja novi uzori deci, roditelji imaju sve manje vremena za razgovor, a o šetnjama, igri ili zajedničkim porodičnim izletima da i ne govorimo; nedostatak ljubavi i vremena za toplinu roditeljskog doma često pokušava da se kompenzuje pretrpavanjem igračkama ili drugim skupocenim poklonima…
Drugarski odnos
A kada ta deca odrastu, veliki deo vremena provedu na različitim vidovima terapije da bi nekako prevazišla to osećanje koje ne mogu tako lako da opišu, a vuku ga sa sobom iz detinjstva. Svoju decu nastoje da zaštite od svega toga – odlazeći u drugu krajnost prebrižnog roditelja koji svoje dete drži pod „staklenim zvonom“ ne bi li ga zaštitio od svega toga, pa i od samog odrastanja. Ili se i prema vlastitoj deci ophode po svojim već ustaljenim naučenim obrascima. Iako im je još vrlo prisutno sećanje na neugodne trenutke odlaska u zabavište u rane jutarnje sate, kada su sanjivi, neispavani, često uplakani pokušavali mamu ili tatu da umole da se „makar danas“ umesto posla posvete svom detetu…, to isto ponavljaju sa svojom decom, ubeđujući sebe, ili još gore – verujući da nemaju drugog izbora.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: PORODICA
Koja je sve ovo naučila, zabetonirala je poziciju “žena NJEGOVOG života”
Kako se postiže taj prestižni status "žena njegovog života"? Da li postoje veštine koje pod velom tajne drže samo one žene koje su to već postigle u životu? "Istinu" otkriva...
Hoćemo li se buditi u panici najstrašnijih slutnji, čekati da telefon zazvoni misleći da je sve propalo?
Hoćemo li prepoznati da kao roditelj rastemo? Znamo li kako izgleda roditeljstvo - pre nego što ga doživimo? Može li se opisati rečima taj osećaj? Biljana Vasić, profesor srpskog jezika...
Praznici su povod za šalu i smeh u teoriji, ali…
...u realnosti, praznici su povod da jedni druge hvatamo za guše (figurativno, molim vas), svađamo se oko najrazličitijih tema, otvaramo stare rane i pingpongujemo osećanja ogorčenosti i krivice. Prilikom jednog...
Da mogu ponovo živeti, da dobijem drugu priliku – pravila bih više greški
„Da mogu ponovo živeti, pravila bih više greški. Više ne bih pokušavala biti savršena, bila bih opuštenija, popustljivija. Bila bih mnogo hrabrija nego ikada ranije na svom putovanju. Zapravo, jako...
Samo manje potrošačke psihologije može vratiti roditelje deci… Dokle god žele da se ponašaju potrošački, probaju i vide sve što je trebalo pre dece, ili rade oni bez dece, porodica (deca) će trpeti.
Skromni i pre svega porodični ljudi, nemaju ovakve probleme.