Završava li se roditeljska uloga odrastanjem deteta, ili se transformiše u neki drugi oblik? Šta otežava a šta olakšava odlazak?
Ovde nije reč o tabuizaciji nekih tema i pravljenju veštačke slike i predstave o roditelju, ili neprirodnoj relaciji između dece i roditelja. U svakodnevnom životu neprestano se susrećemo s novim izazovima. Otvorena komunikacija oslobođena vrednovanja roditeljskih postupaka u prošlosti pruža nam nove mogućnosti za kvalitetniji život u sadašnjosti.
Dete ima roditelje onakve kakvi oni jesu. Roditelji ne mogu da budu nešto drugo do to što jesu. Niti je potrebno da budu nešto drugo do to što jesu. Jer muškarac i žena postaju roditelji ne zato što su dobri ili loši, nego zato što se vezuju kao muškarac i žena. Samo tako postaju roditelji. Stoga dete mora da prihvati od roditelja život onakav kakav su mu oni dali. Roditelji mu ništa ne mogu ni pridodati ni oduzeti. Ni dete ne može ništa da pridoda ni da izostavi. Tek kad ono prihvati takav život, nestaju niti lojalnosti i dete može od svog života da napravi nešto novo, ne mora više da ponavlja sudbinu svojih roditelja, jer u njemu dalje žive i otac i majka, ali dete je više od toga.
Srećna deca
Šta je to što decu čini srećnom? Kada su i njihovi roditelji srećni s njima. I to – oba roditelja. A kada su oba roditelja srećna s detetom? Kada prepoznaju, poštuju i vole sebe u detetu, i kada u detetu prepoznaju onog drugog – svog partnera, muškarca ili ženu, i tog drugog u njemu poštuju, vole i raduju mu se.Mnogo se priča o ljubavi. Ali gde se ljubav zapravo najlepše ispoljava? Kada se radujem svojoj ženi, kada je poštujem i volim onakvu kakva jeste, kada se ona raduje meni, poštuje me i voli onakvog kakav jesam, i kada se radujemo i volimo svoje dete, upravo takvo kakvo ono jeste.
Onda moć koju osećaju u odnosu na dete roditelji mogu da shvate kao zadatak. Tu moć pre svega vrlo duboko spoznaju majke, već samim tim što tako dugo žive u simbiozi sa svojim detetom. Onda tu moć više ne osećaju kao nadmoć, nego je spoznaju kao snagu podarenu im za određeno vreme u službi detetu…
Piše: Vlado Ilić, sistemski terapeut
Izvor: Ona magazin
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: PORODICA
ŠTA JE BILO POSLE – bajke za roditelje i decu: Kako je bilo na svadbi kod Palčice
Posle nije bilo ništa. To jest – ništa izuzetno. Živeli su dugo, srećno, i čuvali carstvo cvetno. Al pre nego da se skuće,...
Raša Popov dao odgovor na pitanje – koliko je važna deci igra?
Da je igra jedan od glavnih i najvažnijih "obaveza" svakog deteta, to nam je poznato. Međutim, slobodna igra je nešto što se sve ređe viđa i postaje polako potisnuta od...
Zamislite sobu sa šestoro malenih junaka i šestoro jutros prestravljenih pa potom najsrećnijih i najzahvalnijih majki/očeva
Kada radite jedan od ubedljivo najstresnijih poslova na svetu kao što je to dečija anesteziologija i svaki dan stojite na tankoj liniji između nekog detinjeg života ili smrti morate naći...
Pažnja, pažnja! Konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza
Nakon punih sedam godina otkako smo na Detinjarijama počeli skupljati detinje jezičke genijalne pronalaske – konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza vratolomnog podnaslova Srpskiričarska rečorčica....
Samo manje potrošačke psihologije može vratiti roditelje deci… Dokle god žele da se ponašaju potrošački, probaju i vide sve što je trebalo pre dece, ili rade oni bez dece, porodica (deca) će trpeti.
Skromni i pre svega porodični ljudi, nemaju ovakve probleme.