Moderni je čovjek, zahvaljujući tzv. američkoj psihologiji, postao veoma osjetljiv. On više ne toleriše kritike i ne trpi poraze. Ne voli obaveze i sve mu je teško. Ne prilagođava se nikome i ničemu, i očekuje da se sve prilagodi njemu. On je neprikosnoven.
Nismo više drugari. Sad smo gospoda. Samim tim, naše je jastvo podignuto na neslućen nivo. Sve nam smeta. Obraćanje nepoznatih na ulici, u gradskom prevozu. Prosjaci. Oni koji traže pomoć. Čavrljanje prodavačica na pijaci, razgovor kolega na poslu. Kontakti s familijom, žalbe roditelja što ih ne posjećujemo. Poziv prijatelja u radno vrijeme, vrijeme ručka, večere, vikenda, godišnjeg odmora, nezgodno vrijeme, zgodno vrijeme, svako vrijeme.
Jer svjesni smo da prijatelja nema. Sve su to samo interesne zajednice koje prestaju čim se interesi ukrste. Ali mi smo pametni i nećemo nasjesti. Dozvoliti da nam se neko približi i razočara nas. Nipošto.
Sami smo si dovoljni i jasno nam je da smo jedini kojima možemo vjerovati. Život je jedan, a uz to još i prekratak. Nećemo da nam ga drugi kvare. Mi smo najvažniji. Centar smo si svijeta i svoj mikrokosmos. Nemamo vremena za bacanje. Moramo se fokusirati na sebe.
Zdravo se hraniti, vježbati, vježbati… Ulagati na sebe. Otići svugdje, iskoristiti sve, vidjeti sve, iskusiti sve. Kupiti sve, pojesti sve, učiniti sve za svoje zadovoljstvo. Imati mnogo ljubavnika da bismo uočili razliku, znali da bolje nismo mogli. Prigrabiti sve što je moguće i više od mogućeg.
Drugi su beznačajni. Roditelja će nestati, djeca otići, partner možda umrijeti ili nas prevariti. Svi nas lažu i iskorištavaju – familija, društvo, saradnici… Znani nam i neznani, grozni ljudi.
Ali s kim, onda, podijeliti sva naša iskustva? Kome povjeriti činjenicu da nas tolika briga za samoga sebe užasno iscrpljuje, čini anksioznima i, teško nam je to priznati, no čini se, malo-pomalo ubija? Koga okriviti za to što se osjećamo ovako loše i upitati ga šta je razlog nedostatka sreće, kad smo slijepo slijedili sve one savjete o postizanju iste?
S kime, uopće, porazgovarati sad, kad smo sve druge isključili iz svog života?
Sa psiholozima, naravno.
Istim onima što slave naše ovakvo stanje jer će nam za samo jednu seansu opuhati iznos cijele mjesečne plaće i učiniti nas ovisnicima o njihovoj pomoći. Istim onima, kojima naše izlječenje znači vlastiti bankrot.
Istim onima koji oduvijek znaju da je čovjek socijalno biće i da je smisao njegova postojanja samo u interakciji s drugim bićima svoje vrste. Oni dobro znaju čemu se Robinzon Kruso nadao svih onih 28 godina – premda se bio baš solidno osposobio za život na pustom otoku.
Ali neće nam to reći…
Autor: Amela Alilović
